Međunarodni je sport jedno od rijetkih područja u kojemu svatko, pa i svaka država, svaka nacija, ima pravo na svoju potragu na srećom. Tragaju za srećom i veliki i mali, istina, veliki obično, izraženo u medaljama, bivaju uspješniji, što ne znači nužno da su i sretniji. Olimpijske su igre veliko prizorište potrage za srećom. Tragaju za njom sportaši i sportašice koji su se godinama mukotrpno pripremali ne bi li se kvalificirali za Olimpijske igre. Tragaju za srećom i nacije i njihove nacionalne države. Sport, za razliku od gotovo svih ostalih područja ljudskoga djelovanja, malima daje za pravo nadati se da će netko njihov u nečemu biti prvi, najbolji, najvještiji, najbrži. U tome i jest jedna od velikih čarolija Olimpijskih igara. 

  Uzmimo za primjer Kirani Jamesa, atletičara, svjetskog prvaka i olimpijskog pobjednika na 400 metara. Čovjek je s Grenade, države koja ima manje stanovnika od Osijeka, ali ima olimpijskog pobjednika. Barem u nečemu, barem u trčanju na 400 metara Grenađani mogu kazati da imaju najboljeg, da imaju nekoga koji ne da se može mjeriti s onima iz velikih država nego se oni iz velikih država mogu mjeriti s njime. 

   »Mali« u sportu može uspjeti i ako živi u prigradskoj Dubravi ili primorskom Novigradu Istarskom; mogu se nositi s onima iz »velikih«, mogu ih pobjeđivati. »Mali« barem za časak, barem u nečemu, uživaju u iluziji egalitarnosti s velikima, ako ne i nadmoći nad njima. Kao područje svoje afirmacije sport jednako doživljavaju i veliki i mali i među njima nema razlike u nacionalnoj zrelosti ili nezrelosti, Dok mali traže svoju sreću u bar jednoj disciplini, veliki se uspoređuju s velikima u svim disciplinama. Na kraju ovih igara Kinezima će biti važno da imaju barem jednu brončanu medalju više od Amerikanaca, a Amerikancima bi bilo itekako drago da imaju barem jednu brončanu medalju više od Kineza. 

  Sport nije globalni fenomen samo zbog toga što i mali u njemu mogu pronaći sreću. Jezik sporta jedini je univerzalni jezik, nikome ne treba prevoditelj. Sport je jedina univerzalna kultura, u današnjem svijetu i društvu superiorna klasično poimanoj kulturi. I nema u tome velikih nacija kojima su »ono nešto« jezik, kultura i književnost, i malih i nedovršenih nacija kojima je »ono nešto« nogomet, kako nas sasvim solidnom bedastoćom ovih dana pokušava podučiti Miljenko Jergović. Naprosto, nacijama je sportski uspjeh, primjerice na Olimpijskim igrama, važniji od ovogodišnje književne produkcije.

A što se, pak, tiče malih i nedovršenih nacija teško je naći nešto tako malo i nedovršeno kao što su Englezi. Paul Gascoigne se na radost većeg dijela nacija fotografirao sa šljemom na glavi uoči polufinalne utakmice protiv Njemačke 1996. godine na Europskom prvenstvu, a naslov u novinama, »The Sunu«, bio je »Achtung, Panzer!«. Nije im mahao »Hamletom«.