Kad ga već mediji izbjegavaju, domoljubni politički pokret Hrvatski rast je bio primoran sam sebe pohvaliti da je osnovao vijeće za grad Šibenik i da je osnivački skup protekao u frenetičnom oduševljenju. Na Hrastovim međumrežnim stranicama čitamo kako je većina prisutnih na tom šibenskom skupu – »uglavnom roditelja više djece« – bila »oduševljena prijedlogom da Hrast povede inicijativu za referendum kojim bi posredno pravo glasa imala i sva djeca koja žive u Republici Hrvatskoj«.

Ushićenje kojim su sudionici tog šibenskog festivala roditelja popratili Hrastov prijedlog posve je razumljivo, jer inicijatori posrednog izlaska malodobnika na birališta tvrde kako bi Hrvatska uvođenjem tog prava »bila prva u svijetu koja bi tom pravednom i pronatalitetnom mjerom usporila starenje stanovništva, osigurala jednakopravnost svih, te učvrstila mirovinski i socijalni sustav«.

Oduševljenim je roditeljima ostalo još samo da u epohalnost tog maloljetničkog angažmana koji će sam po sebi usporiti starenje stanovništva, te učvrstiti ono što je svakom djetetu prva briga – dakle, mirovinski i socijalni sustav – uvjere i vlastite klince.

– Slušajte, dico, mi smo se učlanili u Hrast… to vam je jedna, metimo li, naša, prava hrvatska stranka… i dogovorili smo se da ćete ubuduće i vi glasovat na izborima.

– Kul, ćaća, ludilo! Evo ja ću glasovat priko novog mobitela, onog šta si mi ga lani obeća kupit.

– Đava ti mobitel odnija! Kakoš glasovat priko mobitela?

– Lipo, ka za Eurosong. Ili ka šta se plati parking.

– Kakoš ti plaćat parking kad nemaš ni deset godina?! Za vozit auto triba bit punoljetan.

– A kako ću na izbore kad nisan punoljetan?

– Ništa se ti ne brigaj. Ima do izbora… Najprvo to za vaše glasovanje mora ić na referendum.

– Ćaća, šta ti je to renferendum?

– To je… kako bi ti reka, ćerce… to ti je ono kad se cili narod mora izjasnit o nečemu šta ga se pita.

– Znači, ništa.

– Kako ništa, kenjo jedna?! Oš da ti prilipin plesku?!

– Nemoj, ćaća! Nisan ja kriva šta ti uvik govoriš da narod niko ništa ne pita i da ga niko ne jebe.

– Sram te bilo, di si naučila te ričetine?!

– U kući, ćaća, rekla ti je. A i ja san svidok.

– Ti, mali, muči, jeben ti krvavu nedilju! Ja se borin za vaše pravo glasa, a vi meni tako…

– Ćaća, kad iđemo na taj renferendum?

– Ne iđete vi. Šta će dica na referendumu?

– Pa valjda se i nas pita oćemo li mi to svoje pravo glasa ili nećemo.

– Šta se vas ima pitat? O tomu će odlučivat odrasli.

– A šta ako ja ne želin na izbore?

– Neće te niko ni pitat! Ionako nećete glasovat vi nega mi, vaši roditelji.

– Kako ti to misliš, ćaća?

– Nako kako san razumija. Nije niko manit pa da vas pusti glasovat za koga je vami volja. Lipo se kazalo na sastanku da ćete imat posridno pravo glasa. A ko će bit posridnik između vas i vašoga prava nega mi, vaši roditelji?!

– To, ćaća, nije pošteno.

– Kako nije?! A je li pošteno da ja i mater van koji gojimo vas petoro imamo isto glasova ka i ono dvoje jalovih s trećoga kata?!

– Ćaća, kažider ti nami, oćemo li mi, ili ti umisto nas, imat pravo glasovat za drugu dicu?

– Naravno da oćete. Pa šta mislite za koga ću ja glasovat nega za Ćaćina Sina?

– Za me?

– Ma ne za te, budalo, nega za Miroslava.