Slaveći ove godine Međunarodni praznik rada 1. maj SDP se iz sve snage upro – ulijevo. Dok sindikati dan rada obilježavaju pozivajući na nove prijevremene izbore, a SDP grca svaki dan u novim aferama, ostavkama i smjenama, vodeći ljudi stranke 1. maj su pokušali iskoristiti da se prikažu kao zaštitnici običnog čovjeka, rada i socijaldemokracije.

Ničim izazvani, bez da ih je itko tražio to obrazloženje, SDP-ovci su na proslavi u Rijeci našli za shodno opravdavati se građanima i objašnjavati da nisu oni ti koji su izdali ljevičarstvo, radnike i socijaldemokraciju, nego da su to dapače baš sami sindikati koji igraju političku igru za HDZ i ruše legalnu i legitimnu vlast SDP-a.

Na stranu sad pitanje zašto se treba uopće pravdati za izdaju socijaldemokracije, osim ako ona već nije izdana. Na stranu i pitanje jesu li to neki vodeći ljudi stranke, sve redom stari kadrovi, učinili u dogovoru sa šefom stranke Zoranom Milanovićem, a vjerojatno nisu jer je Milanović i na 1. maj nastavio sa svojim nemuštim i površnim izjavama o radništvu, tipa »novac moramo prvo zaraditi, neće biti besplatnog ručka, niti besplatnog pića, to zvuči grubo, ali to je na žalost i na sreću jedina poruka koju mogu uputiti radnicima«. U svakom slučaju, Vojko Obersnel konstatirao je da SDP nije izdao radnike, da mu crveni karanfil i dalje miriše i da je ponosan na njega, Zlatko Komadina uzvikivao je da želi Europu rada, a ne kapitala, a čak je i europski čovjek Neven Mimica pjevao stihove »to su naših ruku djela, da nam živi, živi rad«, poručujući da je važno da na izborima za Europski parlament pobijedi upravo ljevica kako Europom ne bi vladale korporacije, profit i špekulanti nego solidarni i društveno odgovorni ljudi. Pritom se čak odmaknuo i od Tonyja Blaira i Gerharda Schroedera, kao običnih neoliberalnih populista trećega puta.

Očito, unutar samog SDP-a postoji nasušna potreba da se stranka vrati ulijevo. A tri su jasna razloga tome: prvo, taktički razlozi. Sindikati traže prijevremene izbore, SDP ih pripisuje HDZ-ovoj instrumentalizaciji, i logično je da se onda vladajuća stranka predstavlja jedinom opcijom zaštite radnika i rada. Drugo, strateški razlozi – SDP je vlast osvojio nakon pada HDZ-a kao »kriminalne organizacije«, za što su ovi u međuvremenu dobili i presudu, i upravo ta razlika u moralu, poštenju, vrijednostima bila je ključna da SDP dobije podršku građana 2011. godine. Otkako SDP, međutim, prate afere i skandali, taj se ključni razlikovni faktor počeo gubiti, a uz loše ekonomske rezultate, koji su također usporedivi sa HDZ-ovim iz prošlih vremena, SDP je praktički ostao bez vlastite identifikacije pred biračima. Uz trend da sve veći broj glasova osvajaju nominalno lijevije stranke, poput Laburista i OraH-a u kojima birači s ljevice evidentno traže svoje zastupnike interesa, SDP-u ostaje logičan potez da se vrati gdje je ranije, kao autentičan predstavnik, i bio – na pozicije čiste lijeve stranke. Ali ne manifestacijski, nego stvarno. Ukoliko ne uhvati glasove sigurnih lijevih birača, SDP ne samo da će izgubiti izbore nego i vlastitu legitimaciju i identifikaciju. To dobar dio ljudi u samoj stranci već uviđa, a pogotovo iskusni kadrovi poput Obersnela, Komadine i skromnoga Mimice kao oličenja kako bi normalan socijaldemokrat uopće trebao izgledati i ponašati se.

I treće, dubinski, suštinski, globalni razlozi. Dileme koje potresaju SDP o tome je li budućnost u prihvaćanju europske liberalne doktrine slobodnog tržišta kao jedinog društvenog regulatora, ili pak u povratku i jačanju snage države kao usmjerivača i skretničara u ekonomskim zbivanjima jednog društva, zapravo su ujedno upravo sada i glavna europska politička pitanja. Ljevica je svugdje izgubila vlastiti identitet, i najčešće pristajala ne neoliberalnu igru u izvršnoj vlasti, i to je i prokletstvo Milanovićeve Vlade, posebno otkako je i formalno dijelom EU.

Problem je SDP-a, međutim, što i njegovo stranačko članstvo, a i biračko tijelo, diše mnogo lijevije od vrha stranke i vrha Vlade. Ostankom na sadašnjim pozicijama, SDP neće moći dobiti sljedeće izbore, i to u stranci znaju. To se već vidi uostalom u izjavama dobrog dijela stranačkih čelnika, od »partizanskih« intervjua Zlatka Komadine u kojima traži crvenu nit, do Obersnelovih izjava o mladim karijeristima koji gaze stare SDP-ove vrijednosti u stranci.

Htio – ne htio, SDP se dakle mora vratiti ulijevo, jer će inače ostati bez članova i bez birača, pa čak i bez koalicijskih partnera. A hoće li vrh stranke znati slijediti poruke baze?