U nedjelju ćemo odvaliti lokalne izbore, još jedne za koje ponovno nisu osigurane kvalitetne i smislene predispozicije. 

   Prvo, nije se interveniralo u apsurdnu mrežu županija, gradova i općina, ona je ostala točno onakva kakva je i bila, iako je na nju sadašnja Milanovićeva vlast imala hiljadu prigovora kad je bila u opoziciji. 

   To znači da građani i ovoga puta glasaju za instaliranje stotina i stotina novih dužnosnika lokalnih vlasti u 20 županija plus u Zagrebu, zatim u 128 gradova i u 428 općina, te da će i narednih pet godina – kao i do sada – morati solidarno financirati političku administraciju lokalnih jedinica koje se ne mogu samostalno izdržavati od svojih prihoda. 

   Poreznim obveznicima je, naime, na još jedan mandat natovareno da iz mjeseca u mjesec smažu novac za pokrivanje troškova garnitura u općinama i gradovima koji ne uspijevaju zaraditi čak ni za žarulje javne rasvjete, a kamoli za vrtiće ili za popravak cesta. A takvih je skoro 50 posto u ovoj našoj ne samo neopravdanoj i karikaturalnoj, nego i parazitskoj konstelaciji lokalne uprave i samouprave koja nam je namrla više općina, gradova i distrikta nego što ih imaju i deset, i dvadeset puta veće zemlje. 

  Lokalne jedinice bez ikakvog financijskog pokrića bile bi, naravno, ukinute svuda osim u Hrvatskoj, ali ovdje se održavaju na životu iz mandata u mandat i sve ih političke vlasti puštaju na miru, a njihove troškove, bez grižnje savjesti, knjiže državnom budžetu. 

   Zahvaljujući tome, Hrvatska se može gorko pohvaliti i stanovitim brojem lokalnih dužnosnika koji su očigledno jedva polupismeni a uz to i tragično dezorijentirani u pogledu svoje uloge u lokalnoj zajednici. S nekima od njih i njihovim žalosnim naklapanjima ponekad nas zna suočiti televizija. 

   Drugo, ni ova vlast nije osigurala efikasnu kontrolu prikupljanja i trošenja novca za politički marketing pa se kampanje opet mogu voditi na teret poreznih obveznika, pri čemu se uzurpatorima javnog novca može samo staviti soli na rep. 

   Ovdje se jako dobro vidi kako imati korektan zakon nije dovoljno ako se ne nadzire njegovo provođenje. No Državno izborno povjerenstvo i Državno odvjetništvo, kao nadležne instance, ponašaju se kao da je ova kampanja sušti uzor transparentnosti, a na najočitije zloupotrebe opet upozorava jedino Gong. 

  Oni su kontrolorima signalizirali da je, na primjer, Milan Bandić, u ova tri tjedna, takozvanim aktom gradonačelnika, s oko 2,5 milijuna kuna iz proračunske zalihe dotirao razne udruge, ustanove i pojedince te da to može biti samo u funkciji predizborne kampanje. A pritom, isto kao i Kerum u Splitu, navodi kako za kampanju nije potrošio ni jednu lipu, što izgleda kao da se ta dvojica javnosti smiju ravno u brk. 

   I treće, u Hrvatskoj se na izborima i dalje mogu nesmetano kandidirati osobe ne samo optužene, nego i osuđene za teška i najteža kaznena djela – to osjetljivo pitanje političke kulture vlasti nisu ni stavile na dnevni red, niti su o tome pokrenule raspravu sa stručnjacima. Ništa se, dakle, nije naučilo iz slučaja HDSSB-a i Branimira Glavaša. 

   Sve u svemu, sređivanje biračkih spiskova jedini je posao koji su mjerodavni dobro obavili u vezi s izborima. Sve drugo još čeka, a o ozbiljnoj reformi izbornog zakonodavstva da se i ne govori.