Priča o propadanju poduzeća Česma slična je tisućama drugih, od Cavtata do Iloka. Razlika je tek u tome da ljudi poput Franje Šinka nisu činili većinu. Većina je propadanje svojih poduzeća gledala šutke, nadajući se spasu u zadnji čas
Franjo Šinko je čovjek starog kova. U njegovom domu u Bjelovaru proveli smo uskrsni ponedjeljak. Pričali smo o Česmi, bjelovarskom poduzeću koje je nekad zapošljavalo preko tisuću radnika. Pratili smo u ovom listu borbu Česminih radnika, grubo prevarenih i ostavljenih na cjedilu; nemoćno smo promatrali kako ih vuku za nos u Ministarstvu financija, u Hrvatskim šumama, u matičnom poduzeću Spačva. Koncem godine njihovim mukama došao je kraj. Svi su dobili otkaz. Posljednjih stotinjak Česminih radnika završilo je na burzi rada. Franjo Šinko bio je njihov sindikalni povjerenik. Kad je trebao u mirovinu, kolege su ga molili da ostane i da profesionalno obnaša sindikalnu dužnost. Pristao je jer je mislio da im može pomoći. Pričao nam je Šinko o borbi s prevarantima, ali i o borbi sa čelništvom vlastitog matičnog sindikata PPDIV-a. I sami smo imali priliku slušati i čitati prazne riječi koje je radnicima Česme upućivao predsjednik spomenutog sindikata Šime Orešković te obećanja ministra poljoprivrede Tihomira Jakovine.
Naravno, obećanja su ostala neispunjena. Franjo Šinko i njegovi kolege na kraju priče, rekosmo, dobili su otkaze. Oni su posljednje žrtve privatizacije, ali glave im je došla i politika predstečajnih nagodbi. Česmu je sad preuzeo poduzetnik Jozo Kalem, a radnici očekuju nastavak proizvodnje. Kako će to izgledati i u kakvim uvjetima će raditi – ne zna se.
Na ovom mjestu ćemo još jednom ukratko ispričati priču o Česmi: u privatizaciji je poduzeće raščerečeno. Kad ih je kupila vinkovačka Spačva, vlasnik ovog poduzeća izdvojio je radnike u posebnu tvrtku, a nekretnine i strojeve ostavio na drugom poduzeću. Spačva je kasnije ušla u predstečajnu nagodbu, a tvrtka Česma SP u kojoj su bili radnici iz nagodbe je izostavljena. Nekretnine i strojevi došli su u posjed Hrvatskih šuma. Sve vrijeme sindikalist Franjo Šinko borio se za spas radnih mjesta kako je znao i umio. U njegovom sindikatu, priča, posprdno su ga zvali Matija Gubec. Na koncu je u PPDIV-a suspendiran, jer je navodno na pregovorima uvrijedio čelnog čovjeka Hrvatskih šuma. Šinko kaže: Nisam ga vrijeđao, samo sam u jednom trenutku – kad je rekao »moje Šume« – podsjetio da Hrvatske šume pripadaju svim građanima, a ne njemu. Suspenzija je Šinku teško pala. Dao je otkaz na mjesto sindikalnog povjerenika, izišao je iz sindikata, a PPDIV je potom suspenziju povukao.
Dugogodišnja sindikalna borba Franju Šinka koštala je zdravlja. Dok je borba za spas radnih mjesta u Česmi još trajala, par puta je završio u bolnici zbog visokog tlaka i srčanih tegoba. Sjedili smo, dakle, u Šinkovoj dnevnoj sobi, on nam je pričao o sudbini Česme i bjelovarskog gospodarstva u cjelini. Pričao nam je o nepravdama u svom bivšem sindikatu, o povlasticama sindikalnih čelnika, o torbarima koji su otkupljivali dionice Česme, o inozemnim ponudama za preuzimanje Česme i prilikama propuštenim da bi se mogli namiriti domaći grabežljivci.
Priča o propadanju poduzeća Česma slična je tisućama drugih, od Cavtata do Iloka. Razlika je tek u tome da ljudi poput Franje Šinka nisu činili većinu. Većina je propadanje svojih poduzeća gledala šutke, nadajući se spasu u zadnji čas. Kad smo bili na rastanku, Šinka smo zamolili da nam ustupi novinske isječke koje drži u posebnoj fascikli. Skenirat ćemo ih i vratiti već idući tjedan, uvjeravali smo ga. Nije ga trebalo puno uvjeravati, ali predajući nam taj bunt novinskih isječaka Šinko je upozorio: »Obavezujem vas da mi to vratite. To mi treba da svojim unucima mogu dokazati da sam se boril’«. Zbog te njegove rečenice pišemo ovaj tekst. Njegovim unucima i svima drugima koji će možda u nekoj prašnjavoj arhivi slučajno naletjeti na ovaj tekst želimo staviti na znanje: sindikalni povjerenik Franjo Šinko se borio, koliko je mogao i koliko su mu okolnosti dopuštale. Čovjek starog kova, Franjo Šinko, u toj borbi nije se nečasno okoristio niti za jednu kunu. Za razliku od mnogih sindikalista u ovoj zemlji. Franjo Šinko do zadnjeg trenutka stajao je u obrani interesa svojih kolega i svog poduzeća, a bitke koje je vodio nisu mu donijele slavu, novac ili priznanje. Ništa od toga nije niti očekivao. Borio se jer je osjećao da je to njegova ljudska, radnička i sindikalna dužnost. Da smo u vremenima iza ostamostaljenja imali više ljudi poput njega, Hrvatska danas ne bi bila groblje tvorničkih pogona. Bila bi ovo pristojnija i bolja zemlja da je bilo više ljudi poput Franje. Eto, neće biti od kakve koristi, ali neka ostane zapisano.
