Bankovna unija na dugom štapu

Čelnici EU zasad nisu našli vjerodostojno rješenje za zajedničko spašavanje i sanaciju posrnulog bankarskog sustava, koji je jedan od glavnih i neriješenih uzroka krize u EU. Stoga, ni kriza u EU nije skinuta s dnevnog reda – neovisno o tome što političari govore.

Kad hitna pomoć doveze pacijenta u bolnicu, liječnici mu neće moći odmah pružiti pomoć. Morat će čekati da se sastanu članovi uprave bolnice i rasprave kakav bi tretman unesrećenog bio najprikladniji. Takav postupak, pojednostavljeno, trebao bi se primjenjivati za spašavanje banaka u eurozoni, prema dogovoru kojeg su čelnici država EU postigli proteklog tjedna. Štoviše, taj su dogovor proglasili povijesnim uspjehom i korakom prema stvaranju bankovne unije.

   Već sljedeći dan, predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz polio ih je hladnom vodom, najavivši da Parlament neće prihvatiti to rješenje, jer unesrećenim pacijentima treba hitno liječenje, a ne vijećanje. Schulz želi odluke o pomoći bankama prepustiti zajedničkom europskom tijelu, koje može reagirati odmah. Naime, kad nekoj banci zaškripi, financijska tržišta reagiraju u sekundi, a oklijevanje s liječenjem može dovesti do njezine propasti i lančane reakcije. Čelnici država, naprotiv, smatraju da o spašavanju banaka trebaju odlučivati predstavnici država – što može potrajati danima i tjednima.    Kad su čelnici EU lani najavili stvaranje bankovne unije, htjeli su prekinuti stanje u kojem se države moraju zaduživati do grla, na račun poreznih obveznika, za pokrivanje rupe u bankama. Ta unija počivala bi na tri stupa. Nadzornu funkciju nad bankama provodila bi Europska središnja banka (ECB). Odluke o spašavanju banaka donosilo bi jedinstveno europsko tijelo, a koristilo bi novac iz jedinstvenog fonda. No, stvari su zapele već nakon prvog koraka.

   Čelnici država nisu željeli odluke o opstanku »njihovih« banaka prepustiti europskom tijelu. Žele da se kirurzi s njima savjetuju. Bogate države poput Njemačke ne žele solidarno davati novac za rupe bez dna u tuđim bankama. Stoga nije stvoren jedinstveni fond. Zapravo, čelnici EU dogovorili su da naprave zametak jedinstvenog fonda koji će se formirati tijekom deset godina i imati 55 milijarda eura. Do tada – tko živ, tko mrtav.

   Istina, čelnici EU suglasni su da će posrnule banke najprije spašavati njihovi vlasnici i kreditori, slično ciparskom modelu. Ako to ne bude dovoljno, na scenu će stupiti države. No, stručnjaci procjenjuju da gubici banaka u eurozoni iznose oko 600 milijarda eura – možda manje, možda više. Nije teško pogoditi kako države, koje su već prezadužene, neće moći same pokriti te rupe, ali neće biti ni izdašnog europskog fonda. Naime, 55 milijarda eura nije bilo dovoljno ni za spas irskih banaka, a kamoli španjolskih ili talijanskih. Ako za godinu-dvije neke banke pokleknu, mogle bi za sobom u ponor povući i matične države. Lokalne nevolje u financijskom sektoru lako se mogu globalizirati.

   Nije čudno što je guverner ECB-a Mario Draghi javno zabrinut, jer zasigurno zna da bankovne krize lakše izbijaju onda kada države i središnje banke nisu u mogućnosti privatnim bankarima davati neograničenu novčanu pomoć u nuždi. Drugim riječima, čelnici EU zasad nisu našli vjerodostojno rješenje za zajedničko spašavanje i sanaciju posrnulog bankarskog sustava, koji je jedan od glavnih i neriješenih uzroka krize u EU. Stoga, ni kriza u EU nije skinuta s dnevnog reda – neovisno o tome što političari govore.

Bankovna unija na dugom štapu

Lidlova super ponuda