ZAGREB Štono bi se reklo – svršija je kurbin pir! I ljetu je našem kraj! I djevojke u ljetnim haljinama volim, al’ što vrijedi i koga briga. Jer, danas, ako je vjerovati svim tim silnim prognostičarskim mapama i kartama te nebu iznad naših glava, sve prestaje! Zaboravite ljeto, lijepo vrijeme, vedro nebo, visoku temperaturu. Pune terase kafića, suncobrane, sunčane naočale. Kratke rukave, sandale, gole noge i kratke suknjice. Hlače što ne dosežu ni do pola bedra, majice na bretelice, tetovaže na leđima i ramenima.
Odjeću laganih materijala, bicikle što ih voze djevojke s cvjetićem u kosi, muškarce koji promoviraju svoje bicepse. Sladoled, mrzlu pivu. Dubok dekolte. Svježe nanesen lak na nožnim prstima. Šeširiće slamnate. Košuljice nježno skrojene što savršeno padaju niz tijelo, pa se lelujaju nošene povjetarcem. Dolac prepun najčudesnijih boja. Uglavnom, zaboravite, jer ljetu babljem je kraj, a zima samo što nije. Vadite jakne i uzdišite tužno koliko vam drago. Jer, sivilo samo što nije. Nije da ga ne volimo, i da nije naše, zagrebačko, ali….
Zadnji dan ovogodišnjeg ljeta na Cvjetnom trgu i pripadajućim mu terasama izgledao je upravo savršeno, mirno, spokojno, kao da »kataklizma« neće ni doći. Samo je jedna prelijepa dama dugih nogu nekud užurbano hodala. Tri para muških očiju okrenula se za njom i duboko uzdahnula. Pajo i Hadži, Kraljevi ulice, pjevali su kako se s ponistere vidi Šolta. I to je to, sve tamo negdje do proljeća, ili nekog lijepog zimskog dana koji će nas podsjetiti koliko je ovo ljeto trajalo dugo. Neprirodno skroz. A lijepo posve.
