Vladimir Lukarić

Životna priča legendarnog riječkog nogometaša: “Žao mi je što nisam igrao na SP-u u Čileu”

Igor Duvnjak

Vladimir Lukarić/Foto M. GRACIN

Vladimir Lukarić/Foto M. GRACIN

Bez lažne skromnosti mislim da sam zaslužio igrati u reprezentaciji. Bio sam razočaran što nisam išao u Čile. Bio sam i na reprezentativnim pripremama, ali na kraju me nisu pozvali - kaže Lukarić



RIJEKA Neki novi klinci ćakulajući uz kavicu u nekom od ugodnih trsatskih kafića i uživajući u čarima siječanjskog sunca nisu ni svjesni da pored njih svakodnevno prolazi hodajuća nogometna legenda Vladimir Lukarić. Kao po nekom ritualu ima svoju jutarnju šetnju i uživanje u specifičnom miru Trsata, da bi se onda na već uobičajenim »zbornim mjestima« našao sa svojim starim prijateljima. Tu su na dnevnom redu stalne šale, priče i pričice, »vraćanje filma unatrag« na tolike lijepe uspomene ove časne starine riječkog sporta, koji je uz ostalo, ni manje ni više, nego prvi nogometni reprezentativac prvoligaša s Kantride u bogatoj povijesti HNK Rijeka.


Vladimir Lukarić je svojim kvalitetama kao klinac iz Crikvenice primijećen na Kantridi. Došao je u Rijeku i odmah se nametnuo u snažnoj konkurenciji vrsnih igrača i to toliko da je postao prvi reprezentativac s Kantride u bogatoj klupskoj povijesti. Bio je vrsno desno krilo, znalac koji je mogao zaigrati i spojku, vrlo brz, energičan, sjajnog driblinga i odličnog centaršuta. Osim toga, »Luka« je bio vrlo temperamentan i borben, žustar i neustrašiv u duelima. U tim godinama nogometne romantike, kada se »umiralo u ljepoti«, Lukarić je snažno izraženim natjecateljskim karakterom bio preteča modernog nogometa i tada kao da je bio ispred svojega vremena. Danas ga nije problem susresti na Trsatu i sustići ga u svakodevnoj šetnji, ali kao što su nekada davno s njim bekovi muku mučili da ga zaustave, tako je i danas teško nagovoriti ga za fotografiranje i davanje izjava za novine. Ni najmanje nije od onih koji bi se gurali pred kamere i mikrofone, ali je nakon šala i nagovaranja, uz osmijehe njegovih starih trsatskih prijatelja pristao za čitatelje našeg lista dignuti prašinu s albuma tolikih davnih lijepih uspomena svoje bogate i do danas upamćene nogometne karijere.


Talent


– Vjerojatno je riječ o talentu koji je tu bio prisutan – objašnjava Vladimir Lukarić svoju itekako brzu transformaciju od klinca iz Crikvenice koji nešto obećava do jednog od najboljih igrača one zapažene generacije Rijeke, a kasnije i jugoslavenskog reprezentativnog napadača. – Bez lažne skromnosti ili bilo kakvog samoisticanja mislim da sam tada i zaslužio igrati u reprezentaciji.




Trebalo je, međutim, zakoračiti prvu visoku stepenicu, zaigrati na Kantridi kao vrlo mladi igrač.


– Igrao sam prvo kao dječak u Crikvenici, tu sam već postigao dobre rezultate da bih nakon toga prešao na Kantridu jer me Rijeka zvala. S nogometom sam baš počeo u Crikvenici, a našao sam se i u ondašnjim Srpskim Moravicama. Tamo sam tri godine bio u domu, u internatu. Što se tiče boravka u tom domu, mogu samo reći da mi je bilo jako lijepo, prava divota. Što se pak tiče naše crikveničke momčadi, bili smo jako dobri. U tadašnje se vrijeme u Crikvenici igrao uistinu fantastičan nogomet. Dovoljno je, recimo, reći da je Crikvenica bila drugoligaš, čak je bila plasirana u gornjem domu. Pratili su nas i naši navijači, bilo je dosta publike jer je u gradu za svakoga igrača bilo interesa kod ljubitelja nogometa.


Nije mu, naravno, bilo lako na Kantridi izboriti se za »mjesto pod suncem«, dobiti svoj dres u ondašnjoj itekako kvalitetnoj prvoj jedanaestorki.


– Naravno da je bilo dosta teško, ali ja sam se ipak odlučio na taj korak, na odlazak na Kantridu. Odluka je donesena zajedno s ljudima iz kluba. Gledajući sada unatrag na one godine mislim da sam povukao dobar potez i da sam uspio. Među inima tada je u klubu bio legendarni Stojan Osojnak, igrač, pa onda trener. Jedno vrijeme nas je trenirao i Vladimir Beara, godinama prije toga slavni golman.


Ta Rijeka je nizala uspjehe i pobjede, dovoljno je kazati da je sredinom »šezdesetih« u dva navrata prekinula monopol »velike četvorke«, zauzela je četvrto mjesto 1964. i 1965. godine. Kakav je to uspjeh, dovoljno je naglasiti i činjenicom da je 1965. godine u elitnom razredu bilo samo 15 klubova, a »bijeli« su bili četvrti i zamalo im je izmaknulo drugo mjesto iza drugoplasirane Crvene zvezde i trećeplasiranog Sarajeva. Prvak je bio Partizan, kasniji finalist Kupa prvaka 1966. godine. Tu riječku momčad, do danas nezaboravljenu među starim gradskim nogometnim romantičarima, Jantoljaka, Milevoja, Mugošu, Radakovića, Šangulina, Vrankovića, Lukarića, Tomljenovića, Gulina, Naumovića i Vukoju, mulci su znali napamet!


Četvrti u prvenstvu


– Sve govori činjenica da smo dvije godine zaredom bili četvrti u ondašnjoj Jugoslaviji, u onakvoj konkurenciji. Znači, bili smo tu pored Crvene zvezde, Partizana, Hajduka i Dinama.


Bez obzira na to što je riječ o velikanima tadašnje Prve lige, Rijeka ih je na radost svojih navijača ravnopravno dočekivala i odlazila im je na gostovanja hrabro, uzdignuta čela. Znala je pobjeđivati i najbolje, u hrpi takvih utakmica je i ona s Maksimira 1965. godine kada ih je dočekao možda i najjači sastav »modrih« koji je bio postava sa zvijezdama poput Belina, Lamze, Jerkovića i Zambate, ali njih su »bijeli« na njihovom travnjaku svladali 3:2. Lukarić pritom cijeni sve svoje suigrače, momčad je bila kvalitetna na svakoj poziciji i teško je nekoga isticati, svatko je dao svoj doprinos. Tako i Tonči Gulin, nezaboravni golgeter. Dovoljno je reći da je taj rasni strijelac u onoj spomenutoj maksimirskoj pobjedi s Dinamom 3:2 dao »samo« tri gola Zagrepčanima. Lukarić ga je pak često tražio svojim odličnim centaršutevima.


– Teško mi je sada nekoga spominjati, svi su bili dobri. Što se pak moje uloge u momčadi tiče i suigrača koji mi je najviše odgovarao, to je Tonči Gulin. Bio je navalni igrač, isto kao i ja. S njim je bio gušt igrati. Tonči je uvijek bio spreman reagirati i nogom i glavom, realizirati šanse i dodane lopte pretvarati u golove.Po onoj da se »dobar glas daleko čuje« Lukarićevi nastupi u bijelom dresu su naišli na snažan odjek, toliki da je kao mlad igrač dobio poziv za reprezentaciju. Debitirao je 18. lipnja 1961. godine u Beogradu protiv Maroka u pobjedi 3:2, ušao je tada i u klupsku povijest kao prvi reprezentativac s Kantride. Zanimljivo, u istoj utakmici tijekom igre je na teren ušao i pokojni Pero Radaković. Lukarić u svemu ne zaboravlja još jednu legendu s Kantride, nezaboravnog Stojana Osojnaka.

– Činjenica što sam se našao u reprezentaciji mi je dala itekakav podstrek, toliki da sam i u kasnijim nastupima, bez lažne skromnosti, u reprezentaciji odlično igrao. Nije tu bilo ništa slučajno, došao sam iz momčadi koja je dvije godine zaredom bila četvrta u Jugoslaviji. Nije to mala stvar. Pritom se rado sjetim i našeg trenera, pokojnog Stojana Osojnaka, drago mi je što mi je prvo bio suigrač, a poslije i trener. O Stojanu bih mogao izreći samo najljepše i najbolje riječi. Stvarno je bio čovjek koji je uistinu bio majstor od zanata.



Lukarić je, osim što je bio trener Rijeke, bio i u stručnom stožeru prvog hrvatskog izbornika Draže Jerkovića u onim godinama dok se u Hrvatskoj u zraku već osjećao opori miris rata, kada je Hrvatska 1990. godine igrala svoje prve utakmice, u pobjedama 17. listopada sa SAD-om u Maksimiru (2:1) i potom na Kantridi 22. prosinca s Rumunjskom (2:0).– U onim prvim nastupima, kada smo već praktički, nažalost, zakoračili u ratne godine, Dražan Jerković i ja, nekadašnji suigrači, smo uspjeli dosta dobro odraditi, obaviti i posložiti sve oko reprezentacije.


Majstor Šeki


U ondašnju kvalitetnu reprezentaciju se moglo teško ući, za igrača iz Rijeke pored konkurenata iz tolikih velikih klubova put je bio »uzak kao iglene uši«.


– Daleko od toga da nije bilo teško ući u tu reprezentaciju, ali sam ja kao prvi iz Rijeke zaigrao u njoj, poslije mene i Pero Radaković. Mislim da je to i za mene i za klub jedan fantastičan doseg.


Nabrajanje imena, kao što su Jerković, Šekularac, Galić, Skoblar…, dovoljno govori u kakvoj je reprezentativnoj momčadi igrao Lukarić, s kojim je zvijezdama u reprezentaciji dijelio svlačionicu i s kim je istrčavao na teren. Momčad je vrvjela od asova i majstora, ali Lukarić ipak spominje Dragoslava Šekularca, pokojnog Šekija.


– Igrali smo s najvećim jugoslavenskim zvijezdama. Teško je nekoga izdvajati, ali da budem iskren, najviše mi se dopadao Šekularac. Šeki je bio majstor, ali i neobičan, kako u svojoj pojavi na terenu, tako i u pojavi izvan igrališta. Fantastičan igrač!


Lukarić nije putovao na Svjetsko prvenstvo 1962. godine, nije bio sa suigračem Perom Radakovićem i ostalima koji su po povratku dočekani kao zvijezde nakon osvajanja četvrtog mjesta na Mundijalu. Svjetski prvaci postali su Pele, Garincha, Didi i ostale brazilske zvijezde, ali blistali su i igrači iz bivše Jugoslavije poput Draže Jerkovića, Milana Galića, Dragoslava Šekularca, Joška Skoblara, dok je u obrani uz ostale igrao i Vlatko Marković. Izostavljanje Lukarića je tim čudnije što je igrao na mjestu desnog krila, na kojem je u Čileu zaigrao Šijaković i za kojeg je Skoblar ocijenio da nije bio na zadovoljavajućoj kvalitetnoj razini. Lukarić, koji je te godine još igrao za reprezentaciju i dao gol u pobjedi nad Etiopijom 5:2, nije pozvan na Svjetsko prvenstvo.


– Bilo mi je jako žao i bio sam razočaran što nisam išao u Čile. Smatram da sam zaslužio biti u toj momčadi. Svakako sam se nadao da ću zaigrati. Ne znam za razloge zbog kojih nisam putovao u Čile. Bio sam u reprezentaciji, bio sam i na reprezentativnim pripremama, ali na kraju me, nažalost, nisu pozvali – rekao je Lukarić.


Nakon duge igračke epizode na Kantridi i Lukarić se, kao i brojni njegovi suigrači, odlučio za odlazak u inozemstvo u onim vremenima kada su ovdašnji igrači odlazili u poznim nogometnim godinama budući da u inozemstvo nisu mogli ići mlađi od 28 godina.




Lukarić je zaklopio svoju nezaboravnu nogometnu knjigu stranice koje su pune itekako zanimljivih događaja. Uživa u čarima umirovljeničkih dana, u miru i tišini Trsata rado se sjećajući tolikih divnih sportskih uspomena.– Nogomet više ne pratim toliko, u mirovini sam i nakon tolikih godina se jednostavno želim malo odmoriti. U svemu tome rado spominjem uspjehe Rijeke proteklih godina, tolike osvojene Kupove te osvojenu titulu prvaka države. To je sjajno. Sve u svemu, u HNK Rijeka je dobro i ja sam zadovoljan. Sada mi je gušt ustati ujutro, prošetati Trsatom, susresti se s prijateljima. Imam svoj spokoj u ovoj trsatskoj divoti, a uz mene su sjajne, fantastične uspomene iz nogometnih dana – kaže Lukarić.


Rad s mladima


– Otišao sam u Švicarsku na poziv iz Bellinzone. Već su me dostigle kasne igračke godine, imao sam tada više od trideset godine, a u Švicarskoj je u to vrijeme bilo dosta naših igrača. Sada mogu reći da sam tamo dobro prošao. Inače, Bellinzona se borila za ostanak, uvijek je nekako bila pri dnu i bilo je jako, jako teško. Tamo sam bio dvije godine. Bilo mi je lijepo već i zbog same promjene. Promijenio sam teren, upoznao druge ljude, ma divota jedna.


Nakon povratka na Kantridu Vladimir Lukarić je još igrao neko kratko vrijeme i onda je uplovio u trenerske vode kojima je plovio jako dugo, sve do odlaska u nogometnu mirovinu. Uspjesi su stizali već s prvim koracima, za kormilom je bio asistent nekadašnjem suigraču Ivi Šangulinu, njih su dvojica vratili »bijele« u Prvu ligu 1974. godine, okončali su taj posao slavljeničkom pobjedom nad Novim Sadom na Kantridi 4:1. Po povratku među prvoligaške Uprava je angažirala tadašnjeg poznatog prvoligaškog trenera Gojka Zeca, Lukarić mu je bio prvi suradnik.


– Polako su me stizale godine, a i inače je bila moja ideja da postanem trener. Poslije svega sam zadovoljan, mogu reći da sam uspio. Dani kada smo se vratili među prvoligaše su bili dragi, fantastični… Radili smo s velikim zadovoljstvom. Rijeci je bez daljnjega bilo teško u to prvo vrijeme po povratku među prvoligaše. Pred nama je bilo mnogo nepoznanica, ali pokojni Gojko Zec je sve to rješavao na najbolji mogući način. Dobro smo surađivali.


U svojoj sportskoj karijeri Lukarić je dao itekakav doprinos dolasku njegovih nasljednika. Uhvatio se, naime, rada s mladima i s ondašnjom sjajnom generacijom je osvojen juniorski Kup Jugoslavije 1982. godine pobjedom u finalu nad Vojvodinom 3:0. Momčad je imala igrače poput Škerjanca, Rubčića, Mladenovića, braće Valenčić, Šimića, Matijevića, Mršića, Radakovića, Tercola, Pučića, Božičića, Tibljaša i još brojnih drugih nogometnih nada. Nakon svega, krajem osamdesetih je postao i prvi trener Rijeke u tadašnjoj Prvoj ligi.


– Nakon svega sam dobio povjerenje za rad s mladima i osvojili smo Kup Jugoslavije, to je bio sjajan uspjeh, nešto nezaboravno. Riječ je o odličnoj generaciji, igračima koji su kasnije napravili i zapažene seniorske karijere. Nakon svega, postao sam i kormilar prve momčadi i danas se mogu samo zahvaliti svim odgovornim voditeljima kluba koji su mi ukazali povjerenje za taj posao – rekao je Lukarić.