Baština stradava ne samo zbog nebrige, devastacije, hajdučkog mentaliteta, sprege politike i bahatih investitora već i zbog metodološki upitnih i neujednačenih pristupa obnovi baštine unutar struke same
RIJEKA » »Slika spomenika i princip promjene« bila je tema ovogodišnjih »Dijaloga s baštinom«, stručno-znanstvenog skupa što je jučer održan na riječkom Filozofskom fakultetu, pod pokroviteljstvom Katedre za istraživanje i zaštitu kulturne baštine Odsjeka za povijest umjetnosti i nacionalnog odbora ICOMOS-a.
Šibenski primjer
Kao jedan od najradikalnijih iznesen je primjer obnove Šibenske katedrale, spomenika pod zaštitom UNESCO-a i slučaj obnove zapadnog portala, znanog i kao portal »Posljednjeg suda« s kojeg su uklonjeni originalni kipići apostola da bi bili zamijenjeni kopijama, a rezultat se po ocjeni dr. Predraga Markovića, može usporediti s »restauratorskim« zahvatom Cecilie Gimenez iz Španjolske, nadobudne bakice koja je planetarnu popularnost stekla kad je, u najboljoj namjeri da zaustavi propadanje više od 100 godina stare freske u mjesnoj crkvi jednog sela blizu Zaragoze, upropastila sliku s likom Isusa Krista, podarivši mu izgled dlakavog majmuna.
Propusti Ministarstva kulture
Prema mišljenju dr. Marijana Bradanovića, glavnog inicijatora skupa, jedan od najvećih problema današnje konzervatorske struke stoji u činjenici da niti dvadeset godina nakon uspostave hrvatske države konzervatorska služba nije integrirana u smislu stvaranja zajedničke metodologije postupanja, pa u obnovi spomenika u Hrvatskoj i dalje vladaju sasvim različite prakse i pristupi, a stručne se rasprave uglavnom vode o promašajima, umjesto da se o problemima raspravlja prije realizacije konkretnih odluka.
U raspravi se moglo čuti i ozbiljnih kritika na račun Ministarstva kulture, pa je tako dr. Ivan Matejčić primijetio da nelegalnim zahvatima na baštini legimitet daje Ministarstvo koje propušta reagirati na primjere očitih degradacija spomenika, poput postave betonskog kipa Isusa ispred trogirske katedrale.