Od kad se prvi put počeo obilježavati 1970. godine u SAD-u s ciljem podizanja svijesti o važnosti očuvanja prirode i okoliša, Dan planeta Zemlje, tradicionalno se obilježava svake godine 22. travnja, organiziranjem raznih događaja poput čišćenja obala, parkova i ulica, sadnje stabala, organiziranja predavanja, seminara i edukativnih radionica, no i predstavljanjem novih inicijativa i projekata vezanih za održivost i zaštitu okoliša.

Prof. dr. sc. Dražen Lušić, dipl. sanit. ing. na predavanju u Novom

Skup u Novom

Kad se uopće govori o zaštiti planeta, često se zaboravlja činjenica da, osim netaknute prirode koja jest vrlo bitna, važnu ulogu u očuvanju okoliša ima i biljni i životinjski svijet. Životinje, dakle, igraju ključnu ulogu u očuvanju planeta i održavanju ekosustava, one su dio prirodne ravnoteže koja nam omogućuje da živimo na našoj planeti.

Bez životinja, ekosustavi bi se promijenili ili se u potpunosti »urušili«, što bi imalo negativan utjecaj na našu okolinu, kao i na ljudsko zdravlje. Osim održavanja kvalitete tla, raznošenja sjemena, reguliranja populacije drugih životinja te proizvodnje hrane, jedan od načina kojim životinje igraju ključnu ulogu u našem ekosustavu, odnosno načina kojim doprinose očuvanju planeta Zemlje jest i oprašivanje biljaka.

Upravo važnost životinjskog svijeta u očuvanju okoliša tematizirao je dvodnevni skup »Mjesto i uloga pčele u okolišu – Od Vinodolskog zakona do današnjih dana« održan u Novom Vinodolskom u ožujku te početkom travnja ove godine, a okupivši eminentne znanstvenike i predavače s četiriju najvećih hrvatskih sveučilišta – iz Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka – koji se u svojem znanstvenom radu bave temama od interesa za pčelarstvo i unapređenje tržišta pčelinjih proizvoda.

Svi su se oni okupili u ostvarenju jedinstvenog cilja – podizanja razine svijesti o važnosti pčele u ekosustavu, ali i promocije meda i drugih vrijednih pčelinjih proizvoda za koje hrvatski i europski potrošači pokazuju sve veći interes.

Jedan od izlagača bio je i prof. dr. sc. Dražen Lušić, dipl. sanit. ing., ujedno i predsjednik Znanstvenog odbora toga skupa koji je kazao kako je raznolikost sektora velika pa su i teme koje su se obrađivale na skupu pokazale da se hrvatski pčelarski sektor može i mora promatrati kao dio jedne velike europske cjeline, dajući ujedno uvid, uz tržišne i znanstvene, i u ostale izazove i problema koji danas prate nacionalne proizvođačke okvire.

Ovaj je riječki profesor s Medicinskog fakulteta imao na skupu izlaganje pod nazivom »Quo vadis hrvatsko/EU pčelarstvo?«, kojim je obrazložio zašto je pogrešna paradigma po kojoj nacionalno pčelarstvo vrijedi onoliko koliko se meda proizvede u vlastitoj državi, a posebno ako ga tako percipiraju i upravne strukture koje su, prema formaciji, vezane uz domaću pčelarsku proizvodnju – ministarstva, agencije, statistički zavodi.

Priznanje pčelarima odaje i ministrica poljoprivrede

Pogrešna paradigma

Istaknuvši da takav pristup nije stran i nadnacionalnim strukturama s kojima je Republika Hrvatska odlučila zasnovati dugotrajni odnos pripadnosti i odgovornosti, Europska komisija, Europski parlament te razne agencije, pita se Lušić u svojem izlaganju što se sve mora uzeti u obzir vezano za pčelarstvo te na čemu se mora bazirati određivanje vrijednosti pčelarstva, kao i procijeniti u kojem se pravcu ono kreće.

“Tu puno mogu pomoći brojke, posebno ako se one stave u odnos s brojkama iz prethodnih vremena, naravno, ako potiču iz relevantnih izvora, što je danas sve teže i teže naći. Činjenica je kako je danas najveći doprinos pčelarstva njegova enormna uloga u oprašivanju, kako divljih vrsta, tako i poljoprivrednih kultura.

Međutim, indikativno je nepostojanje jasne volje da se usvoji jasan obrazac po kojem bi se to moglo izmjeriti. Tu su i izazovi koje pred pčelarstvo postavljaju sve vidljivije klimatske promjene, problem s uređenjem tržišta meda, i drugih pčelinjih proizvoda, te cijeli niz sektorskih izazova s kojima se danas suočava pčelarski sektor. Ne treba zanemariti ni izraženu (ne)kompetitivnost u borbi sektora za EU sredstva te utjecaj različitih interesnih strana.

Tu dodatno usložnjava situaciju i nemala nesređenost zakonskog okvira kojim se regulira hrvatska pčelarska problematika. Neminovna su i pitanja koji su pravi razlozi nedovoljne uređenosti samog pčelarskog sektora, odnosno upliva različitih upravnih struktura u pčelarske politike, ali i isticanje neminovne činjenice – da je oprašivanje najveći doprinos i najveća vrijednost pčelarskog sektora kao dionika hrvatske poljoprivrede“, zaključuje dr. sc. Lušić.