Young Fathers neobična su trojka iz Edinburgha već i po sastavu, za početak. Iako Velika Britanija ima dugu tradiciju rasno miješanih bendova (Specials, UB40, Massive Attack, Bloc Party…), i dalje su ovakve pojave prije iznimka nego pravila. Dva crna momka (jedan porijeklom iz Liberije, drugi iz Nigerije) i jedan bijeli, rođeni Škot, nisu ekskluzivno politički bend, ali bave se pitanjima rasizma, ne okreću glavu od problema koji polariziraju današnji svijet, kao što je pitanje emigranata ili sukoba Palestinaca i države Izrael. Ovo zadnje, odnosno podrška BDS pokretu koji zagovara sankcije Izraelu zbog odnosa prema Palestincima, koštalo ih je i nekih nastupa. Zanimljivo, zbog ovog stava koji u biti nije antisemitski, 2018. brisani su s line-upa Ruhrtriennale festivala, ne u Izraelu nego, kako ime i sugerira, u Njemačkoj.

Na njihovom četvrtom albumu „Heavy Heavy“ iz stihova ne izviru političke poruke, ali ne može se reći da nisu na neki način angažirani. U svojoj metaforičnosti i otvorenosti za tumačenja zbrajaju se teme ponosa, duranja, opstanka ujedinjene u jednu – snažnu želju za životom i njegovo slavlje unatoč svemu.

Da na Heavy Heavy imamo posla s nečim sasvim drugačijim, ne treba kopati duboko i čekati dugo. Početak uvodne „Rice“ zvuči kao da je netko na LSD-u remiksirao neku stvar Nancy Sinatre iz sredine 60-ih, a onda iz sekunde po sekundu pjesma se razvija u pravcu sve frenetičnijeg afro tribalnog ritma. „I Saw“ je pak opako ritmična koračnica u kojoj kao da Tricky na stereoidima sreće oštri dance punk.  Ubojiti uvodni trio pjesama zatvara fascinantna „Drum“.  Pljeskanje i furiozni ritam od 162 BPM-a stopljeni s „propovijedi“ vokalno sugestivnog  Alloysiousa Massaquoia pretvaraju se u neku vrstu ekstatičnog i divljeg gospela. Dakako, ovo „gospel“ treba shvatiti u najširem mogućem smislu riječi.

„Tell Somebody“ oštri je rez ka orkestralno-zborskoj grandioznosti, delikatna atmosferična balada pogonjena zvukom orgulja i tonova visoke dramatike koja priziva u sjećanje glazbu kakvu su radili islandski Sigur Ros. I naredna „Geronimo“ je prigušena i spora s dosta duha trip-hopa. I da nema više nema nijedne pjesme iza nje, ovih pet uvodnih stvari toliki je vatromet neobičnih zvukova, svježih glazbenih „rješenja“ i neortodoksnog miješanja žanrova da vam ispadne vilica prilikom slušanja. Ostatak albuma nije – ruku na srce – toliko intenzivno glazbeno iskustvo, ima tu i pokoji filler, ali i u njima Young Fathers u svojoj, na kraju dana, melodičnoj avanturi i dalje hodaju glazbenim teritorijem kojima rijetko koja glazbena pojava danas stupa.

I dok su se na debiju 2014. godine predstavili kao primarno hip-hop bend, a na drugom samo godinu kasnije „White Men Are Black Men Too“ zaokrenuli poprilično svoju priču i zazvučali kao minimalističko-psihodelična pop ili r&B verzija također Škota Jesus And Mary Chain, prošli album „Cocoa Sugar“ najavio je neku vrstu sazrijevanja bez gubitka želje za otkrivanjem novih glazbenih krajolika koje je teško pospremiti u neku od već otvorenih glazbenih ladica.

Biti unikatan u današnje vrijeme, kad se čini da je već sve odavno odsvirano, je samo po sebi prilično postignuće. Kad se ta unikatnost kao na ovom albumu pomiješa s nadahnutošću i činjenicom da su – uz svu beskompromisnost i intenciju da se poznate glazbene granice poguraju još malo dalje – Young Fathers ostali melodični i zabavni, „Heavy Heavy“ je mali glazbeni trijumf.