Gorski kotar je uvijek poseban doživljaj, no u posjetu Ani i Josipu Tkalčeviću u Vrbovskom uvjerili smo se koliko je ta klima pogodna za vegetaciju.

Posebno što ni zime nisu kakve su nekada bile, pa je i život Vrbovčana postao lakši. Prošle zime imali su snijega tek u dva navrata, pa su im vrtovi prepuni plodova.

Još nikada nismo vidjeli da se trešnje beru kao kod njih, a to se čini tako da se grane jednostavno otpile, pa se beru na tlu.

Drukčije se i ne bi mogle obrati sto godina stara stabla posađena na ivici brdašca, a grane se ubrzo obnove i za tri godine evo novog ploda.

Tako nam je barem objasnila Ana, čiji je suprug dragovoljno prepustio pilu našem fotoreporteru.

– Pa i šume se tako obnavljaju, evo nakon onog velikog leda u Gorskom kotaru, opet je sve zazelenilo, kaže nam naša domaćica Ana.

Ona je zapravo vrlo pažljiva vrtlarica, jer u vrtu nalazi potpuni mir i zadovoljstvo koje zbog tinitusa inače teško nalazi.

Ustaje u ranu zoru i pravac u vrt. A vrt to cijeni, darujući joj svega dovoljno za cijelu obitelj. Savjet?

– Imam savjet, samo treba raditi i imati volju, a treba i znati, svaka je zemlja dobra, jedino nije svaka motika dobra, kaže u šali.

Pa ni svaka godina nije ista, ove su recimo šljive rodile pa će ih biti i za pekmez, i za kompot, i za jesti. No da bar bude malo kiše za njive jer povrće bez vode ne može, a Gorani uglavnom jedu ono što sami posade.

A od nemani i bolesti bore se kako znaju i umeju. Ana je položila tečaj za dozvolu za korištenje sredstava za zaštitu, što joj olakšava posao.

– Imam dozvolu za kupnju pa mi to pomaže kod zlatica na krumpiru i kod plamenjače ruža, ostalo raste bez špricanja.

Ja sve to sebi za dušu delam, meni je to uživancija jer kad izađem u vrt, nemam problema sa zvukovima koji mi smetaju sluhu i onda uživam u mojim ružama koje su mi omiljene.

Moje su njive i ruže čiste kao da su oprane, no volim i šišati grmove, pa kod mene ne smije ništa biti normalno, ja sve okrenem, govori u pali, dok nam pokazuje grm šimšira ošišan u obliku tetrijeba.

I šimšir je spasila od napada gusjenica, jedna od rijetkih u mjestu, zahvaljujući poznavanju sredstava za zaštitu. Pomno ga čuva i šiša tri puta godišnje, ali ne za velikih vrućina.

Slično je i sa čempresima koje voli oblikovati u neuobičajene oblike, no i jedni i drugi trebaju dosta brige i gnojiva, najčešće od prasaca, kokica i pepela od drva, sve iz njenog dvorišta.

Za povrtnjak treba i redovito zalijevanje na udaljenijoj njivi, što rade uz pomoć crijeva za zalijevanje s traktora. Ove godine će ga podosta trebati, ali lani nije trebalo zalijevati.

Vrbovsko je, kažu, takvo. Kišni oblaci kruže okolo, a njima malo što padne iz njih, dok je zemlja propusna, brzo se suši i kiša bi joj itekako trebala.

Vrbovčani pak rijetko odlaze u kupovinu povrća, uglavnom im sve raste oko kuće, pa se o svemu moraju sami pobrinuti.

Ana se brine i o sjemenu, pa čuva svoje sjeme mnogih biljaka, najviše od buča, rajčica, salate… a sadi i sije sve što hoće rasti. Ipak se najradije pobrine za ruže.

– Ruže su sve stare čajevke i sve sam ih sama pelcala, jer nisam baš imala mogućnost da kupujem. Imam i nekoliko vrsta pokrivačica tla, a rado bih zasadila i pokoju parkovnu, no najviše volim stablašice.

Meni na žalost ne uspijevaju, ali sam susjedi spasila jednu uz pomoć parafina. Bila se slomila zbog snijega, ali sam ja rastopila parafin, dobro je zamotala i preživjela je i sada cvjeta lijepim ružičastim cvjetovima, govori Ana.

Ona je nekoć imala firmu za izradu svijeća, ali ju je morala ugasiti zbog nelojalne konkurencije velikih tržnih centara.

Uz dvoje djece, sina Ivicu i kćer Marinu, a bez vrtića u mjestu, Ana je bila kućanica. Suprug Josip je bio autoprijevoznik, a sada su oboje u mirovini.

U Vrbovsko su došli 1971. godine, ona iz Osojnika, a on iz Liplja. Ovdje su počeli graditi kuću i kada su se 1974. godine uselili, još nisu imali ni struju ni vodu.

Ipak su uspjeli odškolovati oboje djece, pa je kćer diplomirala pravo, a sin građevinu. Svejedno im pomažu na njivi, jer su odmalena učili što se i kako radi, a i zavoljeli raditi na zemlji.

– I ja sam kod svojih roditelja naučila raditi na njivi, pa sam i svoju djecu naučila i oni sada i znaju i hoće sve raditi i ništa im nije teško, govori ponosna mama.

Jedina biljka koja joj nikada nije uspjela u Vrbovskom, a jako se potrudila, je bugenvilija.

Šest puta ju je kupovala i sadila, a zadnji put joj je prodavačica u rasadniku rekla: » Nek’ vam bude Bog na pomoći, tko je vidio bugenviliju saditi u Gorskom kotaru?«

Upoznavši Anu, sigurni smo da će ona i za taj problem naći rješenje.