Glumačka zajednica nikad nije imala problema s »lošim« (šlampavim, površnim, navijačkim, sentimentalnim i »trasherskim«) piscima.

Recentni domaći primjer je opus dramskog i proznog pisca Dine Pešuta, rado igranog diljem hrvatskih pozornica, baš zato što glumcima ostavlja dovoljno simboličkog i emocionalnog prostora da sami nadopišu (mnoga) prazna, jezično i socijalno toliko banalna mjesta u tekstu da ta odsutnost bilo kakve nesebične motivacije postaje tobožnji »manifest« generacije.

Pešutove teme: dosada, praznina, drogiranje, opijanje, raspad svih odnosa, potraga za nekom vrstom parazitske sigurnosti, politički cinizam.

Pogledamo li o čemu piše Viriginie Despentes u svojoj francuskoj trilogiji »Vernon Suboteks«, nastaloj u periodu 2015. – 2017. godine, krećemo se identičnim tragom: panorama likova koje je obrazovala droga i punkrock scena, što će reći da malo toga znaju, ništa ne umiju i smiješna im je ideja da ičem streme, ali zato svatko iznad glave ima aureolu mučenika posuđenu ili od Cohena ili od Cobaina.

Mučenici ili samo profesionalni cinici?

Sve su te aureole plastične, konfekcijske, jer zapravo nema ništa mučeničko u činjenici da ljudi izaberu dokolicu u kojoj ne moraju ni raditi, ni misliti ni osjećati ništa što narušava njihovu zonu sitne (mahom fizičke) ugode.

Francuska trilogija »Vernon Suboteks« obično se klasificira u »recesijsku fikciju« čiji protagonisti propadaju jer to žele i to je tobože vrhunac njihove političke moći, odbiti ideju rada u kasnom kapitalizmu, ali pritom ti isti likovi govore tako sapunički trivijalno da je jako teško povjerovati da su u stanju ma kakve pobune.

Prije dubokog konzumerističkog konformizma i trošenja opijata radi samih opijata. I Pešut i Despentes povremeno ubace u tekst otrovan i perceptivan socijalni komentar na račun apatije 21. stoljeća ili averzije mladih generacija na sve što nije »prekooceanski brod duše koji slobodno luta pučinom« bez ikakvih odredišta i povezanosti (to je citat iz Despentes), s time da gomilanje malih portreta skršenih ljudi u tim tekstovima nakon nekog vremena počinje djelovati jako jednoobrazno, gotovo kao masovna društvena roba s narcisoidnom greškom.

Redatelj Thomas Ostermeier scenski je pretvorio prvi dio trilogije Viriginie Despentes u niz pripovjednih, recitatorskih dionica izgovorenih na obavezni mikrofon (okupljena glumačka ekipa svjesna je mogućnosti modulacije i prirodnog i mikrofonom posredovanog glasa), dok se u pozadini polako okreće pozornica. S jedne strane pozornice je derivativni punk/rock/blues/metal bend, s druge strane su razna slična prizorišta »stanova« s barom i nekom vrstom kreveta i kauča.

Mnogo smo puta vidjeli tu vrstu podjele prostora i korištenja glazbe da se zakrpa manjak režijske imaginacije (kako u radu s prostorom, tako i u radu s glumcem), pa nas nova varijanta nije nimalo začudila.

Opet za usporedbu: Oliver Frljić u ZKM-ovoj predstavi »Karamazovi« (podijeljenoj na dva dijela i dvije večeri da ljudi ne bi sjedili u kazalištu četiri sata) redateljski misli prostor izvedbe na mnogo inovativnije i slojevitije načine od »svirkice i spikice« zaštitnog znaka njemačke berlinske buržoazije, Thomasa Ostermeiera.

S druge strane, glumci su kvalitetni karikaturisti, posebno ženski dio ekipe (Stephanie Eidt kao Sylive i Hijena te Julia Schubert u rolama Emilie/Azudrey i Gaelle), s iznimkom glavnog lika (Joachim Meyerhoff u ulozi Vernona), koji tako uspješno izbjegava i grotesku i komediju i tragediju da na kraju ostaje tek bezličan, što je vjerojatno i bio izvedbeni zadatak.

No znamo li da književni Vernon pati i od donžuanskog kompleksa i da vremenom (u trećem nastavku romana) dobiva nasljedstvo i razvija karijeru DJ-a, čini se kao da bi glumac koji ga igra mogao kapitalizirati mizantropiju svog lika i sjetiti se velike francuske tradicije igranja Molièreova »Mizantropa« ili barem Houellebecqove zbirke ljudomrzilačkih literarnih otrova.

To je permanentni barok francuske scene. I nema veze što je u pitanju njemački glumac; na sceni je adaptacija francuskog romana i samim time konteksta.

O pomanjkanju urednika

Ako vam kažem da predstava »Vernon Suboteks« (francuska igra riječima imenom lika koju bismo mogli prevesti »Pravi Podtekst« ili »Istinski Potisnut« ili na još mnogo načina koji dinamiziraju razliku pokazano/skriveno) traje više od četiri sata, možda ćete opravdano pomisliti da je malo ljudi u dovoljno dobroj kondiciji da može sjediti prvo dva sata, onda kratka pauza, zatim onda još dva sata i petnaest minuta.

Tim više jer je predstava krajnje jednolična i nitko se nije potrudio raditi na tome da porazmisli što je u njoj važno za samo kazalište kao medij, a što spada pod čitanje naglas književnosti.

Niti je Despentes imala književnog urednika vrijednog spomena, niti je to imala Ostermeierova predstava. Urednici općenito u našoj epohi nestaju iz svih vidova umjetničkog stvaranja.

Razne vrste tekstova i izvedbi izlaze pred publiku u vrlo sirovim i samozadovoljnim izdanjima, što je povezano i s online-objavljivanjem, gdje stvarno svatko može reći sve, ali nitko to više neće imati interesa čitati i pratiti.

Nemamo, naime, ni vremena ni živaca za sveti diletantizam ili stav da svatko može biti kirurg, a po istoj logici svatko može biti i pisac.

Kad na kraju predstave Vernon sebe doživi kao proroka, osobu koja leti nad Parizom i doslovce ima balzakovsku epifaniju identifikacije sa svim pojedinim licima koja žive u tom gradu, ja ne vjerujem ni glumcu, ni redatelju ni predstavi.

Epifanija nakon dugog hejtanja svega što nije čista fizička ugoda? Smiješno. Ne kažem da Despentes nije vrijedna čitanja. Ali i njezini tekstovi otkrivaju osobu koja misli da je književnost naturalističko i zapravo moralističko »prepisivanje« socijalnih situacija, s tek povremenim bljeskovima rokerske društvene kritike.

Možda je književnost i to, ali i malo više od toga. I možda je stvarno dosta Ostermeierovih predstava u zagrebačkom HNK-u. Ima toliko njemačkih redatelja koji doduše nisu ravnatelji vodećih berlinskih kazališta, pa nisu tako produkcijski korisni i oportuni kao Ostermeier, ali zato rade mnogo inovativnije i dublje predstave.

Pod »dublje« u slučaju »Vernona Suboteksa« mislim na predstave manje opsjednute fizičkim izgledom svih tih usamljenih, sebi ružnih i krajnje socijalno izoliranih likova, zabilježenih u bezbrojnim varijantama njegova komentiranja što sve drugim ljudima nedostaje da bi imali manekenski izdrilano, anoreksično i savršeno njegovano tijelo.

Zbilja ne znam je li mi površniji Ostermeierov rokerski »Rikard Treći« ili Ostermeierov rokerski »Vernon Suboteks«. Kad smo već kod glazbe, ni u jednom slučaju nismo doživjeli istraživanje glazbene subverzivnosti, nego tek puku akustičku dekorativnost.

Možda berlinskoj publici treba teatar koji si stalno čestita na vlastitom cinizmu i koji sa scene mora dobiti opetovane poruke da je društveni ideal biti nadrogirani kostur.

A možda i tamošnji gledateljski apetiti vremenom nadrastu kvazirealizam ovih pretencioznih, koliko i banalnih »koncertnih« izvedbi.