Život u izbjeglištvu

Do prije nekoliko dana živjela je u Mariupolju, sada je u Gospiću: "Ne znam gdje su mi djeca i suprug"

Marin Smolčić

Foto: M. SMOLČIĆ

Foto: M. SMOLČIĆ

Nije ostala cijela niti jedna zgrada, kuća, bolnica ili vrtić. A bio je to prije rata divan grad, priča nam Olga



GOSPIĆ Prihvatni centar za izbjeglice iz Ukrajine smješten je u Gradskoj sportskoj dvorani u Gospiću. Sinoć je tamo stigao autobus sa 50 žena i djece. Vidno umorni, s tjeskobom u dušama jer su na ukrajinskom frontu ostali njihovi očevi, muževi, braća, prijatelji… Ispred dvorane je hrpa  kofera i torbi, znak da će nakon  prijema krenuti dalje.


Na ulazu ih dočekuje prevoditeljica Vita Naglić koja već godinama živi u Brušanima nadomak Gospića. Ovamo je stigla iz Kijeva, kao i većina večerašnjih putnika. Odjednom prema Viti kreće „stotinu pitanja“ vezanih uz jednako toliko problema i molbi. Spominju mnoge gradove u svojoj napuštenoj domovini i pitaju kakvo je stanje na bojištu.


Neki putuju već 5-6 dana pa ne znaju što se doma događalo za to vrijeme.





Županijski Prihvatni centar  vodi Joso Živković, dokazani altruist, inače voditelj Civilne zaštite i Županijskog centra 112. Kada Likom haraju bilo kakve nedaće Joso je uvijek na prvoj crti obrane. Kao klinac se 1991. godine dobrovoljno javio u obranu grada, bio je član tima GSS-a Gospić, na terenu je uvijek kada gori ili haraju poplave.



-Prvi korak je testiranje u kovid-ambulnati. Ako je test pozitivan sljedi izolacija u posebno pripremljenim uvjetima. Nakon toga svi  idu na lječnički pregled da bi se utvrdilo opće zdravstveno stanje, u slučaju da netko ima kakvih tegoba. Dočekuju ih djelatnice Doma zdravlja Gospić, jedna liječnica i medicinska sestra. Nakon toga upisuju se kod Crvenog križa gdje daju osnovne podatke kako bi ušli u evidenciju traženih osoba, zbog spajanja obitelji i uspostave kontakata na novim adresama. Svi ti podaci se šalju u centralni Crveni križ.


Zadnji dio prijema čini tim policijskih službenika gdje izbjeglice popunjavaju zahtjeve za izdavanje dokumenata. Opremili smo i dvije zasebne prostorije u kojima majke modu presvući i okupati djecu. Da bi prekratila vrijeme djeca imaju poseban kutak za igru na strunjačama, uz stalnu skrb odraslih. Prije odlaska na nove lokacije ovim ljudima smo osigurali okrjepu, hranu, tople napitke, sokove i vodu. Za konačni raspored su već spremni vozači s kombijima. Tako dio večerašnjih putnika nastavljaju u Korenicu, Grabovac i Karlobag, dok će ih manji broj ostati u Gospiću, zaokružuje cijeli prijemni ciklus voditelj  Joso Živković.


 Ana, hula-hop i gravitacija


U veliko dvorani na strunjačama igraju se mlađa djeca. Vedra i razdragana kao da ih se brige odraslih nimalo ne tiču. Među igračkama ističu se obruči hula-hop koji uopće ne slušaju četverogodišnju Annu. Obruči joj stalno spadaju na pod i to je izvor njezinog negodovanja.  Malo stariji klinci igraju se loptama, slažu lego-kocke ili preskaču preko špage.



U dvorani za okrjepu su izmješane sve dobne skupine ovih napaćenih ljudi. Svaku novu grupu izbjeglica bez iznimke dočekuju župan Ernest Petry sa suradnicima. Večeras  je tu ulogu preuzela županova zamjenica Jasna Orešković Brkljačić koja se obratila okupljenima, zaželjela im je ugodan boravak u Ličko-senjskoj županiji, rekavši kako im Hrvatska svakako ne može zamijeniti domovinu, ali je u ovim turbulentnim ratnim vremenima sigurno utočište.


-Ovaj Prihvatni centar zaista je odlično organiziran i posvećuje potrebnu pažnju svim dobnim kategorijama: od novorođenčadi pa do starijih osoba. Moram na tome zahvaliti svim našim stručnim službama, ali i velikom broju volontera. Prihvatni centar organizirano funkcionira i svakodnevno nam dolaze nove grupe izbjeglica. U slučaju bilo kakvih potreba ja vas molim da nam se obratite bez ustručavanja kako bismo vam pomogli, istaknula  je zamjenica župana Jasna Orešković Brkljačić.



Na klupama je jedna osamljena žena. Olga Nikolajevna je arhitektica koja do unatrag šest dana živjela u Mariupolju, simbolu stradanja Ukrajine.



-U zbjegu su ostali svi iz moje obitelji, suprug i djeca. U neprestanom raketiranju grada smo se na trenutak razdvojili i više ih nisam vidjela. Nadam se da su dobro. Nitko ne zna koliko je ljudi ostalo zarobljeno pod ruševinama, ljudi umiru na ulicama, poginule sahranjuju po parkovima. Naš Mariupolj tuku iz zraka, s mora i kopna. Nije ostala cijela niti jedna zgrada, kuća, bolnica ili vrtić. A bio je to prije rata divan grad. Ja sam stigla u Gospić preko Harkiva. Dio puta prošla sam pješice, kazuje nam kroz suze ova napaćena žena.


Do sada je u Ličko-senjskoj županiji zbrinuto više od 500 žena i djece iz Ukrajine. Petsto priča i jednako toliko tragičnih sudbina.