CD »Kurt Rosenwinkel Plays Piano« donosi izvedbe autorskih skladbi Kurta Rosenwinkela. Objavio ga je za vlastitu diskografsku kuću Heartcore Records. Najpoznatiji kao glazbenik kojeg često nazivaju najboljim jazz gitaristom srednjeg naraštaja, Rosenwinkel je ovaj album snimio svirajući isključivo klavir, i to solo.

Naime, želio je pokazati onu svoju stranu koju ljudi još nisu vidjeli, osim onih koji su ga slušali na koncertima na kojima je tek povremeno svirao i klavir. Pred hrvatskom publikom svirao ga je 2011. u Maloj dvorani »Lisinski«, na festivalu Jazz.hr jesen HDS-a, no i na tom koncertu gitara je ipak bila zastupljenije glazbalo.

Pojavom pandemije i zatvaranja snimanje solo albuma s klavirskim recitalom učinilo se kao sjajna zamisao. Mnoge od skladbi koje je uvrstio na ovaj CD izvorno je napisao svirajući klavir, a poslije ih je prilagodio za izvedbe s grupama u kojima je svirao gitaru.

U tom kontekstu nadahnjuju ga ugledni pijanisti kao što su Thelonious Monk, Bud Powell, Elmo Hope, Duke Ellington, Bill Evans i Keith Jarrett. U povodu objavljivanja ovog albuma Rosenwinkel je u razgovoru za Novi list rekao: »Kad sviram klavir solo otvaraju mi se veće mogućnosti, mogu ići stvarno daleko, izvan određenih okvira ili visoko iznad onoga što se događa u ritam sekciji ili suštini skladbe.

Sve ove pjesme napisao sam uz klavir. U svakoj od njih postoji svijet koji je svojstven načinu na koji ga sviram. Puno posla napravio sam pokušavajući naučiti svirati te pjesme na gitari, što nije prirodno glazbalo za njihove izvedbe.

Kad pišem uz sviranje klavira, mogu svirati sve dijelove i oblikovati glazbu u cijelosti. Uz gitaru je puno teže napraviti cijelu stvar uživo, tako da je potrebno upotrijebiti malo više mašte dok pišete za to glazbalo, morate zamisliti dijelove kojih nema.

Ipak, tada moj izraz živi na razini više virtuoznosti nego kod klavira. To je zbog toga što imam razvijeniju vještinu sviranja tog glazbala. Osim toga, kad sviram klavir volim se igrati detaljima skladbe. U tom kontekstu nadahnjuju me klavirska remek-djela Dukea Ellingtona kao i izvedbe dokumentirane na albumu »Solo Monk« Theloniousa Monka.«

Rosenwinkel je studirao na visokoj glazbenoj školi Berklee, a poslije je deset godina predavao na Jazz-Institutu u Berlinu. Nadahnjivao se glazbom gitarista Pata Methenyja, Johna Scofielda i Billa Frisella.

Iskustvo je stjecao na nastupima u njujorškim klubovima, te kroz suradnje s poznatim glazbenicima poput Garyja Burtona, Joea Hendersona, Paula Motiana, Chrisa Pottera, Danila Pereza, Joshue Redmana i Johna Scofielda.

No, djeluje i kao vođa sastava koji je ostvario desetak samostalnih albuma. U tim progodama njegovi su suradnici bili Joshua Redman, Avishai Cohen, Mark Turner, Brad Mehldau i drugi.

Djelujući kao gitarist, aranžer i producent, Rosenwinkel je pronašao vlastiti glazbeni jezik, ali je uvijek spreman na istraživanja. Često mijenja svoj pristup istražujući nova područja i asimilirajući brojne utjecaje koje inkorporira u svoj glazbeni jezik.

Nepoznati teritorij

Iako najčešće svira akustični suvremeni jazz, ponekad se koristi dostignućima suvremene tehnologije naslanjajući se na nove trendove u glazbi, primjerice hip-hop, ali svoju glazbu obogaćuje i world musicom, fusionom i suvremenom ozbiljnom glazbom dvadesetog stoljeća.

No ostao je vjeran duhu jazz glazbe. Zato Rosenwinkel osjeća strast prema mnogim jazz glazbenicima kao što su Charlie Parker, John Coltrane, Elvin Jones, McCoy Tyner, Charles Mingus, Miles Davis, Wayne Shorter, Herbie Hancock, Keith Jarrett, Joe Henderson, Bud Powell, Thelonius Monk, Duke Ellington, Billie Holiday, Jim Hall, Ornette Coleman. Zato je i na albumu »Kurt Rosenwinkel Plays Piano« uvrstio izvedbe u kojima se upušta u džezističke improvizacije.

»Odrastajući u »Phillyju« bio sam izložen stvaralaštvu velikih glazbenika koji žive u gradu i sjajnim pločama iz povijesti jazza, te crnačke američke glazbe koja je, u osnovi, nastala iz afroameričke kulture u SAD-u«, rekao je.

»Otišao bih u jazz klubove u gradu i sjedio tamo uronjen u duh glazbene zajednice. Duke Ellington je tu glazbu nazvao »glazbom zajednice« i razumijem zašto je dio crnačke kulture. Postoji neka vrsta bliskosti koja izlazi iz okvira doslovne komunikacije, a to je moguće ostvariti samo ako doista omogućiš da se kanali otvore i dozvoliš sebi da iščezneš, da ne primaš naredbe iz svojeg mozga, iz svjesnog.

Tek tada možeš si dopustiti da nestaneš. Ta isprepletenost i sinergija ostvaruju se zahvaljujući međusobnoj povezanosti. Osjetiti tu povezanost jedna je od najradosnijih stvari u glazbi. To osjeća i publika koja sudjeluje u toj vrsti povezanosti i zajedništvu.

Tada osjećam da se događa nešto posebno. To su nezaboravni trenuci kojima se samo treba prepustiti, a kad se dogode svi smo iznenađeni, mi i publika. Čisti je užitak osjetiti tu međusobnu povezanost.

Tek kada to stvarno doživite možete razumjeti što je »jazz«, barem kakvo je njegovo podrijetlo i koji su njegovi korijeni. To je najotvorenija glazba na svijetu koja ima sposobnost prilagođavanja i ugradnje mnogih elemenata drugih umjetničkih oblika, tako da je razvila mnogo različitih izdanaka i scena.

Na koncu neke od njih više nemaju puno veze s tim korijenima i glazbenicima koji su to nekad radili. Moja glazba uvijek u korijenu sadrži bebop i glazbu te zajednice, bez obzira može li se to lako otkriti ili ne. Neprestano razmišljam o toj nevjerojatnoj glazbi i učim iz toga.«

Jedan od važnih elemenata te, pa tako i Rosenwinkelove glazbe, je improvizacija, a on je sjajan improvizator. Mogućnost improvizacije koju pružaju jazz glazba, kao i strast koju za nju iskazuje, za njega ima nemjerljiv značaj.

»To nam daje poticaj i mogućnost da podižemo ljude, da ih možemo dovesti na nepoznati teritorij i pokazati im nove vidike, one koje nikad prije nisu vidjeli«, govori. »Da bi to ostvarili uvijek morate biti na visokoj razini, posebice kad želite stvarati glazbu na licu mjesta s drugim ljudima.

Morate biti sposobni ući u duboko meditativno stanje u kojem u svakom trenutku donosite tisuće mikro odluka. Također morate razmišljati istodobno na puno različitih razina. To je meditacija, a također je i praktična vještina koju možete razvijati do neslućenih razmjera.

Dakle, treba biti u formi i spreman da bilo koju od svojih vještina upotrijebiš u bilo kojem trenutku. To se može dogoditi samo kad pažljivo osluškujete i tada se to doima kao čudo.«

No, to nije moguće ostvariti bez strasti prema glazbi, a ona je uvijek bila prisutna u Rosenwinkelovom djelovanju. »Bez strasti nema zamaha«, tvrdi. »Ona vas gura, potiče da vježbate, pripremate se i unosite silnu energiju u nastup.

Strast je nešto što vas ohrabruje da svirate kao da vam je zadnji dan u životu. Glazbenik mora biti gotovo opsjednut i u potpunosti posvećen onome što radi, mora se žrtvovati i tome podrediti sve ostalo. Za to je neophodna strast.

Sve to kod mene stvara zanesenost koju osjećam prigodom sjedinjenja sa svemirom. To mi pomaže da otključam svoje, a kroz to i srca drugih ljudi.«

Univerzalni princip

Tijekom cijele svoje karijere Rosenwinkel istražuje razne mogućnosti izražavanja i unapređivanja glazbe. Zato je proučavao i stvaralaštvo glazbenika koji dolaze iz drugih žanrova: klasike, flamenka, rocka, popa, brazilske glazbe, hip hopa.

Naime, proučavao je stvaralaštvo glazbenih velikana, među ostalima Sergeja Rahmanjinova, Frederica Chopina, Claudea Debussyja, Johannesa Brahmsa, Johanna Sebastiana Bacha, Sergeja Prokofjeva, Camerona De La Isle, Paca de Lucije, Miltona Nascimenta, Antonija Carlosa Jobima, Biggieja Smallsa, Beatlesa, Led Zeppelina, Davida Bowieja…

»Tragam za novim skladbama, onima koje bih mogao naučiti, novim progresijama koje bih mogao koristiti«, rekao je. »Prizivam nadahnuće koje dolazi iz vanjskoga svijeta, ali također ulazim u svoju nutrinu kako bih razvijao svoj duh i duhovnost svoje glazbe.

Tragam za novim pjesmama u sebi, pratim svoje srce, pokušavam otkriti što je u njemu skriveno i divim se zvukovima koji nastaju kroz ta istraživanja. Ponekad je to jazz, ponekad neka druga glazba, ponekad je povezana s nekim stvarima, a ponekad je potpuno neovisna.

Primjerice, volim koristiti ekspanzivne oblike klasične glazbe, konceptualno, zamisliti glazbeno djelo kao simfonijsko, s narativnim dometom simfonije. Nadahnjujem se načinom na koji se mogu koristiti specifični detalji i delikatna ravnoteža, kako bih postigao jedinstvene osjećaje i dojmove iz glazbe. To zajedno sa spontanim stvaranjem i interakcijom oblikuje moju glazbu.«

Kako bi se mogao baviti tim glazbenim istraživanjima i beskompromisno gurati naprijed te dokumentirati te eksperimente, Rosenwinkel je odlučio pokrenuti vlastitu izdavačku kuću – Heartcore Records.

Nastala je iz želje da pokrene vlastiti posao i koristi svoje zamisli o tome kako ići naprijed kao umjetnik i poduzetnik. »Želio sam stvoriti brend – Heartcore – u cilju okupljanja istomišljenika koji žele stvarati svoju umjetnost«, objašnjava.

»Heartcore vjeruje da se sve tradicije susreću u korijenu – vjerujemo da smo svi povezani na ovoj Zemlji kao ljudska bića i živa bića u svemiru. Glazba je odraz toga, a Heartcore glazba je ona koja u svojoj srži ima ovaj univerzalni princip srca, srčanu jezgru.«

Rosenwinkel nije jedini umjetnik koji objavljuje za Heartcore. Na taj način pruža podršku mladim, nadarenim glazbenicima koji to svojim talentom i stavom zaslužuju. »Puno je više glazbenika koje bi željeli objavljivati za tu izdavačku kuću nego što ih možemo podržati«, kaže.

»Kako s vremenom rastemo, sve više se veselim potpisivanju novih ugovora. Još uvijek gradimo temelje i ide dobro. Gradimo osnovu za rast mnogih stvari.

Odlučili smo izdati upravo te albume koje smo objavili jer su to bili oni za koje se pružila prilika u pravo vrijeme s pravim ljudima. Sve su to veliki umjetnici koji zaslužuju da ih se čuje i vjerujem da će ih ljudi sve više voljeti, a ja sam ponosan što njihovu glazbu objavljujem na svojoj etiketi.«

Zadivljujuće iskustvo

Na toj etiketi je i album »Kurt Rosenwinkel Plays Piano« na koji je uvrstio isključivo vlastite skladbe, iako je i osebujan tumač jazz standarda. U tom kontekstu ponekad vodi Standards Trio s kojim je, primjerice, 2018. nastupio u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku na 27. festivalu JazzTimeRijeka.

Proučavanje tih bezvremenskih glazbenih djela pomoglo mu je da bude uvjerljiviji u stvaranju vlastitih. »Puno je sjajnih skladbi koje trebamo svirati«, tvrdi. »One nas ujedinjuju u istraživanjima i pronalaženju zajedničkih interesa prigodom suradnji.

To je divno sastajalište za glazbenike, situacija u kojoj možete doznati u kojem se stilu krećete. Svirajući standarde lakše odražavate vaš pristup jer svi sviraju iste skladbe. Tako možete obogatiti svoj vokabular, ali i bolje razumjeti na koji način pristupate nečemu.

To je dobar način da sagledate gdje se nalazite. Osim toga, to su divne skladbe. Ponekad sviram nešto od Colea Portera, Rodgersa i Hammersteina te drugih autora koji su dio američke pjesmarice, ali volim i suvremene skladatelje kao što su Wayne Shorter, Herbie Hancock, Thelonious Monk i drugi iz tog razdoblja.«

Između ostalih, Kurt Rosenwinkel svira skladbe saksofonista Joea Hendersona, od kojih su neke postale standardi, i to s posebnim entuzijazmom. Naime, s njima je upoznat iz prve ruke jer je bio član njegovog sastava i s njim je svirao upravo te skladbe.

»U njegovu sam se glazbu zaljubio prije nego sam dobio priliku nastupati s njim, a kad se to dogodilo za mene je to bilo zadivljujuće iskustvo«, govori Rosenwinkel. »Zahvalan sam na tome što mi se ukazala ta prilika.

John Scofield me preporučio za odlazak na turneju s njim. Puno smo svirali, posebice po Sjedinjenim Američkim Državama, a bili smo i na europskoj turneji. Bilo je to nevjerojatno iskustvo, stajati na bini pokraj Joea, ali i puno razgovarati s njim, između ostalog i putem telefona.

Nazvao bi me usred noći i satima bismo razgovarali o životu, glazbi, glazbenicima, svačemu. Jedan je događaj ostavio ogroman dojam na mene. Bili smo u back stageu na Atlanta Jazz Festivalu. Taj se festival održavao na otvorenom.

Izašli smo iz naše back stage prikolice i krenuli prema pozornici gdje smo čekali na nastup. Stajao sam pokraj Joea koji se zagrijavao svirajući svoj saksofon kroz sve registre.

Svirao je kromatske ljestvice, ništa posebno, ali zvuk koji sam tada čuo podsjetio me na zvuk njegovog saksofona na pločama, s tim da je upravo tu, kraj mene, da dolazi iz njegovog saksofona. To nikad neću zaboraviti. Tek kromatska ljestvica kroz cijeli raspon njegovog glazbala, ali tako dobro da sam se raspametio.«

Rasti u kulturi

Važno glazbeno iskustvo Rosenwinkel donosi i iz suradnje sa spomenutim gitaristom Johnom Scofieldom s kojim se hrvatskoj publici predstavio 2012. kad su nastupili na drugom Avantgarde Jazz Festivalu u Rovinju, dva gitarista zajedno.

»Gitara je čudno glazbalo«, rekao je. »Svatko može imati potpuno drukčiji stil. Može se dogoditi puno sudara ako niste pažljivi, ako ne ostvarite pravu sinergiju i kemiju s osobom s kojom svirate.

Puno podučavam gitariste i zato često s njima sviram u duu. Kad razmišljam o suradnji sa Scofieldom, razmišljam o sastavu Bass Desires kontrabasista Marca Johnsona. To je bio nevjerojatan sastav s dva gitarista.

Imao sam sreću da sam svirao u jednoj od kasnijih inkarnacija sastava Bass Desires s Marcom Johnsonom, Steveom Cardenasom i Kennyjem Wollesonom. Nastupali smo zajedno, putovali od grada do grada. To je bilo cool.

Također bilo je čudesno svirati sa Scofieldom u njegovom Hollowbody Bandu s kojim smo poduzeli turneju. To je, prema izvornoj zamisli, trebao biti sastav s tri gitarista u prvoj liniji. Naime, s nama je trebao biti i Peter Bernstein, ali nije mogao krenuti na turneju pa smo došli bez njega. Bilo je to kao da sviram uz Scofieldov trio, pomalo ludo.«

Iako je zatvaranje zbog pandemije iskoristio za snimanje ovog solo klavirskog albuma, Rosenwinkel je, poput mnogih drugih vrhunskih glazbenika koji imaju guste koncertne rasporede, osjetio gorčinu zbog nemogućnosti nastupanja, a upravo je to ono što jazz glazbu čini vitalnom i uzbudljivom.

»Proteklih nekoliko godina očito je usporilo glazbenu kulturu«, tvrdi. »Većina glazbenih velikana nastoji tek preživjeti i prevladati trenutačnu situaciju. Nemamo koncerata ili ih je vrlo malo, a ta se glazba razvija i unapređuje upravo na pozornici.

Dakle, došlo je do stanke na sceni, iako danas postoje glazbenici najvišeg kalibra, baš kao što je bilo i u drugim epohama njezinog razvoja. Ali potrebno je i dalje rasti u kulturi koja će se, nadamo se, uskoro vratiti i ponovo procvjetati.

Zato moram dobro iskoristiti vrijeme koje imam na ovoj Zemlji. Dajem ljubav svojoj djeci, obitelji i prijateljima, kao i mom poslu, mojoj glazbi. Nastojim stvarati što više muzike.«