ZAGREB – Roman Maje Lunde »Povijest pčela« (2015.) nije samo klimatska fikcija ili književnost posvećena izumiranju pčela i katastrofalnim posljedicama koje će ono potencijalno imati za čitavu ekološku populaciju Zemlje, nego i pripovijest o tome kako pucaju veze između roditelja i djece. Neke zbog toga što djeca i roditelji razvijaju različite profesionalne interese i nikako ne uspijevaju uspostaviti zajedničko, fleksibilno polje znatiželje i razumijevanja razlika. Druge zbog toga što roditelji pate od depresije (koja sama po sebi djeluje kao veliki izolator od svih odnosa).

Treća priča prati posljedice bolesti i smrti djeteta po majku, koja pokušava shvatiti što se točno dogodilo od trenutka kad je hitna pomoć odvela dijete i više ga nije vratila. Lunde inzistira na tome da u ljudima, za razliku od komunalnosti pčelinjih rojeva, postoji »opasna« i duboko ukorijenjena potreba za individualizmom, ostvarivanjem neke svoje pojedinačne strasti, zbog čega dolazi do stalnog raspadanja ljudske mikrozajednice pod nazivom obitelj. Roman zastupa veoma konzervativnu perspektivu dvostruke panike: s jedne strane, priroda izumire, a s druge strane umiru i međuljudski odnosi. Za sve je kriv individualizam. Pomolimo se (HNK-ova predstava rađena po romanu doslovce donosi prizore molitve na sceni).

Jedina zemlja koja u ovom distopijskom romanu preživljava ekološku katastrofu je Kina, isključivo zbog autoričine tradicionalne vjere u kinesku komunalnost, premda u stvarnom svijetu postoje brojni indikatori da je kineska ekonomska politika nakon Drugog svjetskog rata izazvala i globalno skrivila ogromne ekološke devastacije i u Kini i izvan nje (o tome izvrsno piše Sanja Ivić u HNK-ovoj programskoj knjižici), kao i da je njeno »zajedništvo« izrazito opresivno i lažno. A da ironija prema optužnici ljudske vrste za egomaniju bude veća (pri čemu roman uopće ne ulazi u politiku zagađivanja okoliša na razini korporativnog upravljanja okolišem ili bilo kakve izvanobiteljske ekonomije koja se u ekološkim znanostima smatra daleko relevantnijim problemom od pojedinačnog ponašanja), jedan od razloga visoke popularnosti ove knjige ponovno nije »sebični« ljudski individualizam za koji smo romanom optuženi, nego upravo kolektivni interes čitatelja da saznaju što više o pčelama i da ih makar na simboličkoj razini zaštite od »nevidljivog« izumiranja.

Bujanje kiča

Kazalište se inače već nekoliko stoljeća uspoređuje s košnicom, najeksplicitnije i pčelarski najzaljubljenije u pisanju Denisa Diderota. Zašto o tome bar minimalno ne svjedoče autori najnovije HNK-ove premijere? Svakako u zagrebačkom HNK-u zadugo nismo vidjeli pretenciozniju i dramaturški promašeniju predstavu od »Povijesti pčela« gostujućeg norveškog redatelja Erika Ulfsbyja.

Tri priče iz romana Maje Lunde isprepliću se i na sceni, ali dramaturginja Ingrid Weme Nilsen kao da ne shvaća da dramski tekst za izvedbu ne može biti »trganje« dekontekstualiziranih replika iz romana, još manje korištenje pozornice za deklamatorsko »proglašavanje« ili »objavu« stavova likova, a da pritom u potpunosti preskočimo upoznavanje tih istih likova te bilo kakvu finiju interakciju i razradu odnosa. Ako nema dramskog ili interakcijskog konteksta, a ovdje ga nema jer »nema vremena« za ulazak u pojedine situacije, cilj je »nabrzinu« ispričati glavne natuknice triju paralelnih zapleta, onda nema ni slojevitosti pripovijedanja. Gomila scenografskih simbola sa štandova koji prate sajmove (od krošanja u cvatu do velike sunčane lopte u stražnjem planu pozornice) združena je s patetičnim izjavama koje stalno padaju iz vedra neba. Kao da gledamo reklamni set za kozmetičku liniju »proljeće u futurističkom Pekingu«, skupa s prodajnim eko-sloganima, a tu je i povremeno šaranje glumaca kredom po pokretnim postraničnim zidovima/pločama.

Tko je zapravo odgovoran za ovu vladavinu patetične površnosti? Sigurno redatelj i dramaturginja, uz scenografa Evena Børsuma, dok glumci navodno »samo slijede« upute odozgo i trude se glumiti »uživljeno« u replike. Takva su pravila igre. Ali zašto su HNK-ovi glumci toliko kooperativni? Zašto se ne bune protiv režijske i dramaturške banalnosti? Zar ne registriraju trivijalnost uposlene retorike (gledatelji su se na »tužnim« dionicama izvedbe smijuljili, a na propovjedničkim teško uzdisali)? Ne bi li bar glumcima trebalo biti autorski stalo da dovedu u pitanje ideologiju predstave koja očito ne funkcionira? U krajnjoj liniji, publika će gledati glumce. Redatelj će se sakriti u dubinu gledališta; kasnije i u daljinu svoje matične Norveške.

Vratimo se, stoga, temeljima održivosti na sceni: metodologija svakog pripovijedanja (kao i glume) glasi: »dočaraj, a ne proglašavaj«. Naravno, ako je bitno igrati manifest ili razbiti ideju narativne cjeline, onda svjesno brišemo psihološku motivaciju i bavimo se nekom vrstom kritičke izvedbe. Ali u »Povijesti pčela« imamo prazne replike koje glumci igraju kao da je u pitanju psihološki realizam. Znakovito je da programska knjižica uz predstavu donosi i razgovor HNK-ovih glumaca sa spisateljicom Majom Lunde i da se glumci ponašaju veoma naivno, kao obožavatelji (fanovi) knjige, a ne kao umjetnici koji sada scenski ispisuju novo djelo i koji o knjizi moraju imati autonomno, kao i suautorski izgrađeno mišljenje. Glumci, naime, nisu konzumenti uloga. Umjesto aktivnog, problemskog i propitivalačkog stava prema tekstu predloška, HNK-ovi glumci postavljaju pučkoškolska pitanja spisateljici kao da ona »zna« ispravne odgovore o jedinoj temi koja ih zanima: biografskom životu svojih likova. Opet: isto onoliko naivno, koliko i promašeno. Tu leži i jedan od glavnih problema HNK-ovske glume u 21. stoljeću: ansambl kao cjelina ne prihvaća činjenicu da gluma nije »uživljavanje« u lik, nego propitivanje i promišljanje i nadopisivanje i prokazivanje i, naravno, osporavanje likova. Ni u kojem vremenu, sve otkad je antički glumac nosio masku i štule, gluma nije bila kopiranje svakodnevnog ponašanja. Gluma je uvijek povišeno i promišljeno ponašanje, čak i onda kad se simulira »prirodnost«.

Superorganizam?

Što reći o redatelju koji tvrdi da mu je bitno na sceni prikazati potrebu svekolikog zajedništva, izgraditi scenski superorganizam, a praktički nijednu sekundu izvedbe ne posvećuje socijalno nijansiranom i slojevito motiviranom ljudskom kontaktu? Ili o dramaturginji koja se deklarativno bavi romanom o propasti pčela, ali dopušta da se na HNK-ove scenske zidove napišu ove rečenice: »Bez znanja smo ništa. Bez znanja smo životinje«. Pa nisu li u samom romanu upravo te iste životinje, konkretno: pčele, superiornije ljudima?! I iz perspektive biologije, one sasvim sigurno znaju više od nas i o zajednicama i o suradnji.

Govoreći o tome da i u kazalištu težimo stanju ansambla, u predstavi bez međusobne povezanosti nastupaju: Ksenija Marinković, Zrinka Cvitešić, Igor Kovač, Alma Prica, Vlasta Ramljak, Ivan Colarić, Siniša Popović, Silvio Vovk, Luka Dragić, Dora Lipovčan, Kristijan Potočki, Tesa Litvan, Marin Stević, Luca Anić, Slavko Juraga i mnogo dječjih izvođača (Karlo Zokić, Viktor Zlatović, Dominik Šantek Blažun, Maks Raguž, Franko Pavičić, Roko Ribičić, Laura Pehar, Anja Rakić, Lucija Milojčić, Gita Horvatić, Ema Knežević, Ana Paula Divić). Ne može se reći da se pojedini glumci ne trude (vapaji Zrinke Cvitešić i bijes Siniše Popovića svakako su uvjerljivi), ali jednako tako ni da predstava uspostavlja vlastiti umjetnički poredak. Osobno, najčudnije mi je da nitko od autorskog tima stvarno nema nikakav dublji ni konkretniji ni scenski eksplicitniji interes prema pčelama, osim što dvaput u offu čujemo njihovo brujanje, dok samu predstavu prati kontinuirano preludiranje klavira Ivana Colarića. To je možda centralni problem predstave: redatelja dublje ne zanimaju ni ljudski odnosi ni pčele. Zanima ga mudrovanje o zlu, o znanosti, o budućim katastrofama. Prodika.

Konstruktivna pitanja

Nakon gledanja »Povijesti pčela«, pitam se ima li u HNK-ovim glumcima volje za rastvaranjem neuspješnog okvira reprezentacije? Usude li se ići protiv nemušte režije? Iznova otvoriti dramaturško promišljanje predstave? Koliko glumaca u HNK-u potpisuje vlastite autorske projekte koji nisu samo ljetne gaže? I ako je HNK-ov glumac egzistencijalno savršeno zbrinut, što to točno čini za njegovu kreativnost? Znaju li poslušni histrioni što će im biti nagrada za poslušnost? Isto ono što je dočekalo prvaka drame HNK-a, Dragana Despota, na porti njegove institucije: raskid ugovora o zaposlenju, jer je formalno navršio dob za mirovinu. Ako se netko treba boriti protiv birokratske površnosti, protiv pukih formalnosti i otaljavanja svog posla, onda su to umjetnici. Inače karijera prođe u zujanju. A to si nitko »medonosan« (kako je još Držić govorio o vilama i glumcima) ne bi smio dozvoliti.