MATULJI – Zauvijek je otišao Romano Grbac, antifašistički borac, partizan, vrijedni član UABA-e Liburnije – Podružnice Matulji. Grbac je rođen 9. kolovoza 1926. godine u selu Podgaće na Ćićariji, u vremenu u kojem se nakon uspostave fašističke diktature zatvaraju hrvatske škole i postavljaju talijanski učitelji, zabranjuje učenje na hrvatskom jeziku, pa i govor na javnim mjestima.

Odrastao je u vrijeme kada se mijenjaju hrvatski nazivi gradova, sela, planina i rijeka te talijaniziraju imena ljudi u matičnim knjigama s ciljem odnarođivanja i asimilacije Hrvata i brisanja hrvatske prisutnosti na ovom prostoru. Tako je Romano već u ranoj mladosti upoznao što znači fašizam, ali i veliku želju svojih roditelja, sestara i sumještanina da ostvare san generacija da se oslobode od talijanskog fašizma i pripoje svojim sunarodnjacima u okviru matice zemlje od kojih ih je nakon Rapalskog ugovora dijelila žica. Taj slobodarski duh svoje obitelji, žitelja sela Podgaće i naroda Istre u sebi je nosio već kao sedamnaestogodišnjak.

Omladinska četa

– Nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943. godine, dio partizana s Planika razoružava talijanske vojnike u Lanišču i sa zapljenjenim oružjem, municijom i opremom nastavljaju pokret prema Buzetu i drugim dijelovima Istre. Bilo je to vrijeme kada je u Istri buknuo opći ustanak. Vrijeme kada su razoružane talijanske postrojbe, osnovan Operativni štab za Istru te tri brigade i dva odreda. Vrijeme kada se pod oružjem našlo oko deset tisuća Istrana i kada su partizanske postrojbe kontrolirale gotovo cijeli poluotok. Nakon kratkotrajne radosti zbog oslobođenja od talijanskog fašizma uslijedila je njemačka okupacija Istre, a nastavila se u listopadu uz ogromna stradanja stanovništva i novoformiranih, neiskusnih i slabo naoružanih partizanskih jedinica. Bilo je to vrijeme u kojem se sedamnaestogodišnji Romano priključuje omladinskoj četi u Brgudcu i već istu noć zajedno s omladinskom četom diže prugu u Rakitovcu. Potom s grupom mladih odlazi u Gorski kotar u sastav 2. brigade 13. Primorsko-goranske divizije. Romano je preživio i marš preko Matić poljane u ledenoj noći s 19. na 20. veljače 1944. godine na kojoj je u snježnoj vijavici zauvijek ostalo 26 smrznutih partizana. Od tada Romano je sa svojim vodom sudjelovao u više akcija, a u jednoj od tih akcija na Velikoj Kapeli zarobili su ga Nijemci. Romano je najprije odveden u Beograd u logor Dulag, a potom je odveden u logor Versen kraj grada Meppena, pa u drugi logor u gradu Lingenu. Saveznici su ih oslobodili u svibnju, a Romano je vlakom uspio doći kući tek u rujnu 1945. U kući je zatekao teško bolesnog oca zbog ranije pretrpljenih batina od fašista od čega i umire desetak dana nakon njegova povratka. Ujedno saznaje da su mu i dvije sestre zarobljene u jednoj akciji s partizanima i vjerojatno svoje mlade živote skončale u logoru Rižarna u Trstu.

Veliko hvala

Nakon oslobođenja 1945. godine Romano je vrijedno radio u »3. maju«, kao i na izgradnji Krčkog mosta te se brinuo o svojoj obitelji. Bio je aktivan član SUBNOR-a i Udruge antifašističkih boraca i antifašista Liburnije, dokle god mu je to zdravlje dopuštalo. Svake godine sudjelovao je na odavanju počasti svojim poginulim suborcima od Matić poljane do brojnih spomen-obilježja na području Liburnije, Istre i Gorskog kotara te prenosio na mlađe svoja sjećanja iz ratnih dana.

Našeg Romana su ljudi cijenili i poštovali i radovali se susretu s njim. Opraštajući se od našeg Romana možemo reći u ime UABA-e Liburnije samo jedno veliko hvala za njegov doprinos u borbi s nacističkim okupatorom, za njegov doprinos u izvojevanoj slobodi i pripojenju i ovih naših krajeva matici zemlji Hrvatskoj. Hvala Romanu kao dobrom susjedu koji je uvijek bio spreman pomoći drugima. Hvala Romanu na podršci u radu UABA-e Liburnije, na njegovoj spremnosti da dio svojih sjećanja na te ratne dane podijeli s nama i tako ih otrgne od povijesnog zaborava. Romano je umro, ali će i dalje ostati s nama kroz sjećanja članova UABA-e Liburnije i svih onih koji su s njim surađivali, a posebno kroz sjećanje njegove kćeri Zlate, sina Zdenka, unuka Mladena, Dijane, Dejana, Alena i Morena te praunuka Dea, Mateja i Fabiana. I na kraju, uz zadnji pozdrav našem Romanu, želimo da mirno spava u svom vječnom počivalištu u krilu naše Liburnije – istakla je Marjuči Lenžer, predsjednica matuljske podružnice UABA-e Liburnije u komemorativnom govoru.