​Čim je Rusija napala Ukrajinu, krenule su spekulacije da bi se u sjeni tog rata mogla buknuti i neka krizna žarišta, primjerice Bosna i Hercegovina. S Draženom Barbarićem, asistentom na Studiju politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, razgovarali smo o tome, ali još više o trenutačnim političkim platformama triju vodećih nacionalnih stranaka u susjednoj državi.

– Shvatiti ta nagađanja kao besmislice, značilo bi zauzeti naivnu poziciju u kontekstu gdje se stubokom mijenja međunarodni poredak, dok s druge strane, pridati im pretjeranu pozornost značilo bi prihvatiti ubačenu igru destabilizacije regije i postati njezinim dionikom. Za BiH bi optimalna pozicija bila ona koju general Melchett zagovara u seriji Crna Guja: »Spasiti nas može samo odlučno nesuočavanje s realnošću.« Drugim riječima, potencirati ratnu prijetnju znači sukreirati atmosferu straha u ionako nestabilnoj državi, stoga, prije svake izgovorene riječi koja uključuje zazivanje sukoba, javni akteri bi itekako trebali promisliti kome takav narativ ide u korist. Samo treba slijediti nit njegova nastanka i situacija postane mnogo jasnija.

Preveliki rizici

Kako je politika u BiH, odnosno kako su politike u BiH, reagirale na rat na istoku Europe?
– Kako i inače reagiraju, odnosno, kako bi reagirale da se je izvršena agresija na Papuu Novu Gvineju. Bošnjački i hrvatski akteri su zauzeli nedvosmislen stav u osudi ruske invazije, te iskazali značajnu solidarnost s ukrajinskim narodom. Srpski političari su u stanju početnoga šoka u kojem se ne snalaze na najbolji način. Dok ritualno iskazuju skepsu prema agresiji i iskazuju potporu ukrajinskom teritorijalnom integritetu, istovremeno ne podržavaju sankcije koje je EU i ostatak demokratskoga svijeta nameće Rusiji. Dosadašnja situacija u kojoj je Rusija igrala bijelim figurama i vezivanje za njihovo patronatstvo uljuljkalo je srpsku političku elitu, njihova temeljna bojazan jest da ne dođe do trenutka u kojem će se tražiti stvarno opredjeljivanje. Vezivanje za autoritarni, a sada i imperijalni, poredak, dugoročno je eliminacijski element po pitanju europskih integracija, a alternativa znači srpski izolacionizam, u ovom trenutku politički i ekonomski neizvediv.
Za rat nikad nije pravo vrijeme, ali kad je BiH u pitanju ruska je agresija na Ukrajinu došla baš u lošem trenutku, tijekom razgovora o izbornom zakonodavstvu, u koje je uključena i međunarodna zajednica. Bojite li se da bi, zbog potpune fokusiranosti svijeta na rat u Ukrajini, međunarodni interes za situaciju u BiH mogao skroz splasnuti?
– Upravo suprotno. Ružno je reći, ali je jednostavno tako, ruska invazija će postati katalizator rješavanja naših internih problema, posebno izbornoga zakonodavstva. Morate priznati da se u usporedbi s ratom u Ukrajini pitanje rješavanja izbornoga zakonodavstva u BiH čini kao kamilica ili kao diplomatska vježba. Moj stav je da će međunarodna zajednica, a posebno američki diplomati, dodatno fokusirati izmjene izbornoga zakona kako bi se relaksirali odnosi u Federaciji, održali redoviti i pošteni izbori, a time značajno stabilizirala situacija u cijeloj državi. Rješavati problem ruske invazije, s potencijalno enormnom humanitarnom krizom, a istodobno se dovesti u situaciju da redoviti izbori budu dovedeni u pitanje, dok u Republici Srpskoj traje proces rastakanja državnih institucija, bio bi prevelik rizik, čak i za SAD.

Četvrti element

Je li moguć nekakav dogovor bez posredovanja međunarodnih predstavnika, budući da oni i nisu previše postigli?
– U ovom trenutku ne. Prije svega, uvijek moramo imati na umu da je međunarodna zajednica, posebno kroz instituciju Visokoga predstavnika, unilateralno mijenjala ustavni okvir i izborni zakon bez ikakve demokratske legitimacije ili odobravanja kako političkih stranaka tako i građana BiH. Time su suštinski narušili ustavni balans dogovoren u Daytonu i prouzročili dugotrajne posljedice koje i danas proživljavamo. Drugim riječima, međunarodna zajednica je četvrti konstitutivni subjekt u BiH, koji u izvanrednim okolnostima preuzima ulogu stvarnoga suverena. Njihova politička i moralna obveza je posredovanja i nuđenje prijedloga za otklanjanje svih manjkavosti izbornoga sustava.

Mogu li vlasti u Hrvatskoj, koje su dosad pokazale prilično zanimanje za problem izbornih pravila u BiH, što još učiniti?
– Naravno, mogu, doduše s pristojne ustavne distance, ukazivati na probleme našega izbornoga zakonodavstva u europskoj političkoj sferi i artikulirati one pozicije koje smatraju dugoročno efikasnima. Dužnosnici Republike Hrvatske bi ponajprije trebali otklanjati sve komunikacijske šumove i spinove kojima su zlonamjerno kontaminirani prijedlozi stranaka okupljenih oko Hrvatskog narodnog sabora (HNS). Što god mislili o tim prijedlozima, oni u ovom trenutku predstavljaju plebiscitarnu volju hrvatskog naroda u BiH jer okupljaju više od 90 posto izabranih hrvatskih dužnosnika na svim razinama političkoga sustava.
Analizirali ste nedavno političke platforme glavnih nacionalnih stranaka u BiH, pružaju li one nadu za uspostavu funkcionalne države, napose kad je riječ o izbornom zakonodavstvu?
– Nažalost ne, jer su međusobno nesumjerljive. Kada iščitate temeljne vizije bosanskohercegovačke državnosti iz tih dokumenata onda se jasno pojavljuju tri politička vektora. Jedan je centripetalni koji BiH vidi kao unitarnu građansku državu bez entitetske ili kantonalne strukture i bez ustavnoga načela konstitutivnosti naroda. Problem s tom vizijom je da se za nju zalaže SDA, dominantna stranka bošnjačke nacije i koja bi de facto ostvarenjem svoje koncepcije realizirala težnju o bošnjačkoj nacionalnoj državi pod egidom građanštine. Njemu suprotan je centrifugalni srpski vektor. Njime se želi dodatno rastočiti središnja država i uspostaviti konfederalni odnos među entitetima, s realnom mogućnošću naknadne secesije. Problem ove vizije je mogućnost raspada zajedničke države i percipiranje Republike Srpske kao de facto države. Treći vektor koji levitira između dva prethodna je federalni hrvatski. On je nedovoljno snažan da bi prevagnuo u jednom ili drugom smjeru, te za sada postoji kao balansirajući model.

Čekić i nakovanj

Hrvatsku poziciju definirali ste u toj studiji kao između čekića i nakovnja, pri čemu smatrate da je čekić srpski separatizam, a nakovanj bošnjačko formalno zalaganje za građansku državu. Zašto su u tom odnosu, kako ga vi doživljavate, Srbi čekić, a Bošnjaci nakovanj?
– To je samo plastična metaforika koja ne mora biti nužno takva, može biti obratna ili potpuno zanemarena. Uz važnu napomenu, bošnjačko formalno zalaganje za građansku državu je unitarizacija države i stvaranje nacionalne bošnjačke države. Nije poznat niti jedan slučaj u modernoj političkoj povijesti da su dvije moderne nacije pristale na ukidanje vlastite konstitutivnosti i asimilaciju u većinski nacionalno-državljanski identitet. Poanta je da trenutačni zahtjevi hrvatskih političkih stranaka iskaznih kroz HNS, kada ih sumirate, teže, ni manje ni više nego, resetiranju izbornih načela na osnovne daytonske postavke. Drugim riječima, njima se želi ponovno izbalansirati politički sustav mogućnošću demokratskoga iskazivanja političke volje Hrvata za one institucije koje su takvoj vrsti predstavljanja namjenjene – Predsjedništvu BiH i Domu naroda. Ukratko, Hrvati ne žele biti kulturološki privjesak nacionalizirajućoj bošnjačkoj državi, već politički subjekt u plurinacionalnoj državi.
Trenutačno su Hrvati u određenom savezništvu s, ostanimo kod vaše metafore, čekićem, znači Srbima. Smatrate li to logičnim izborom u postojećim okolnostima?
– Što god o tome mislili, to predstavlja simptom ukupne političke situacije u kojoj su se hrvatski politički predstavnici zatekli. Ilustrirat ću to konkretnim primjerom. Središnje izborno povjerenstvo (SIP) je administrativno tijelo za provedbu i nadzor izbornih ciklusa. Ono je također sastavljeno prema određenom nacionalnom ključu. Sadašnji sastav povjerenstva je takav da je hrvatskog člana izabrala bošnjačka pozicija (SDA) uz potporu srpske opozicije (SDS i PDP) te je na to mjesto ustoličen čovjek koji je bio šef kabineta nelegitimnoga člana predsjedništva Željka Komšića. Dakle, ako partnera ne pronalazite kod onih na koje ste upućeni, a to su bošnjački politički predstavnici, onda ih morate pronaći na drugom mjestu jer inače ne postojite kao politički subjekt. Da nije postojalo političko savezništvo Banje Luke i Mostara, model izbora (SIP) ne bi bio eksces nego pravilo.

Građanska država

Ima i u Hrvatskoj ljudi koji misle da je koncepcija građanske države BiH najbolje rješenje, primjerice bivši predsjednik Stjepan Mesić. Je li ta koncepcija sasvim promašena ili, pak, možda preuranjena i stoga danas nerealna?
– Potpuno je nejasno zašto SDA u Republici Hrvatskoj provodi kampanju »Ja sam Bošnjak«, kako bi ih se u što većem broju tako izjasnili, te tako dobili svoju izbornu jedinicu kao srpska manjina. Kako im u Hrvatskoj to nije »anticivilizacijski model«, zašto se tu ne zauzimaju za »građansku državu«? Nadalje, zašto se ta ista stranka u Srbiji zauzima za konstitutivnost Bošnjaka u Sandžaku? Kako im tamo konstitutivnost nije sovjetski model ili aparthejd? Fingiranje građanske države je pročitana priča skrivene težnje za bošnjačkom političkom hegemonijom. Zaista postoje ljudi koji se ne prepoznaju u dominantnim nacionalnim matricama i poklonici su iskrene građanske politike i identiteta, međutim, oni uvažavaju realnost našega društva i uglavnom pristaju na određeni balans kolektivnih individualnih prava. Postoji li igdje na kugli zemaljskoj građanska država bez građanskoga društva? Izvan svake pameti je inzistirati na građanskoj državi unutar podijeljenoga društva, jer u takvoj konstelaciji ona služi kao smokvin list većinske etnonacionalne politike. Na kraju krajeva, stvoriti građansko društvo može se samo transgresijskim procesima, a ne moralnim spočitavanjem i nametanjem identiteta.
Što bi Hrvati izgubili da se BiH nekim čudom transformira u građansku državu, kakva zapravo nije ni Hrvatska?
– Jednostavno, bili bi svedeni na razinu nacionalne manjine. Nažalost, vidjeli smo recentno što to znači u sredinama gdje su Hrvati objektivno u manjini, a samim time i na političkoj margini. Primjerice, u Sarajevu gdje gradonačelnica »čestita kalendar«, a ne Božić i gdje se na vrata katoličke obitelji iscrtava kalašnjikov. Ili, pak, u Zenici i Bužimu gdje su bilbordi s čestitkama za Božić dočekani kao provokacija i uvreda stanovništvu. Da ne spominjem Bugojno, gdje se na sjednici Općinskog vijeća hrvatskom zastupniku spočitava što ne govori bosanski. Bivši reis ulema Mustafa Cerić »briljantno« detektira kakav bi status Hrvata bio: »Bosanci su bili okruženi sa Srbijom i Hrvatskom. A i u Bosni su bili okruženi sa domaćim Srbima i Hrvatima«. Dakle, Hrvati bi bili gosti u vlastitoj domovini.

​Nebitan i tragičan lik

Temeljni je zahtjev Hrvata BiH da sami biraju svoje predstavnike u tijelima vlasti. Je li činjenica da je Željko Komšić hrvatski član u Predsjedništvu proizvod nekog plana Bošnjaka da svojim glasovima izaberu na to mjesto čovjeka koji im najviše odgovara? Ako je to tako, zašto su dopustili da Dragan Čović bude uvjerljivo izabran u mandatu kada se Komšić nije mogao kandidirati?
– U tom izbornom ciklusu nisu imali svoga »konja za utrku« i znali su da Martina Raguža neće moći kontrolirati na način kako to rade s Komšićem. Međutim, u vašem pitanju se zrcali temeljni problem: »zašto su dopustili…« Zar bismo se uopće trebali dovoditi u poziciju strepnje svaki put hoće li bošnjački glasači odlučiti glasati za hrvatskoga člana Predsjedništva? Nije suštinski problem Željko Komšić, on je nebitan i ujedno tragičan lik naše političke scene. Ako BiH ikada bude pluralno i demokratsko društvo ostat će upamćen kao primjer aktera preko kojeg je većinski narod manipulirao izbornim procesom na štetu najmalobrojnijega naroda. Stvar je u tome da izborni model bude takav da onemogućuje preglasavana cijeloga naroda i njegove demokratske volje. To stvara osjećaj duboke poniženosti i odbija Hrvate od institucija države, samim time dugoročno joj šteti. Ako postoji tolika snaga »građanske politike« unutar BiH možda bi bilo pošteno da preglasaju jedanput Bošnjake i njima nametnu svoga člana Predsjedništva.