
RADE PUNOM PAROM - Matea Juričić, Ana Jularić, Sanja Gizdulić, Ivana Juričić, Ana Grčić, Gordana Balent i Ema Tomašić i trener Dragan Jurišić/Foto M. LEVAK
Mi nismo klub koji radi na tome da dovede neku igračicu sa strane. Moj cilj uvijek je bio da stvorim igračicu - kaže trener riječkih kuglačica Dragan Jurišić
povezane vijesti
RIJEKA Kuglačice Rijeke marljivo treniraju u SRC Mlaka pripremajući se za samu završnicu prvenstva Hrvatske u kojem su preostala još četiri kola. Riječanke su trenutno pete na ljestvici, zaostaju tri boda za trećeplasiranim Admiralom i dva boda za četvrtim Splitom.
– Sve ovisi o protivnicima i samom rasporedu. Zadovoljni smo i s petim mjestom, nalazimo se u sredini tablice, ali radimo punom parom na usavršavanju našeg kuglanja. Mi nismo klub koji radi na tome da dovede neku igračicu sa strane, zanimaju nas samo naše igračice, da promoviramo kuglanje s djevojkama iz našega kraja. Moj cilj kao trenera uvijek je bio da stvorim igračicu, da naučim nekoga kuglati ili da ga usavršim.
Mogu se pohvaliti da je osvojeno sedam, osam svjetskih zlata od igračica koje su ponikle u klubu ili su, kao sestre Juričić, počele negdje drugdje, ali kod nas krenule ozbiljno trenirati. Meni je to i dalje cilj, nekoga naučiti kuglanju – rekao je Dragan Jurišić, trener kuglačica Rijeke.
Smjena generacija
Jurišić je Rijeku počeo voditi još davne 2005. godine i tada je klub bio puno jači jer su za njega igrale brojne tadašnje reprezentativke.
– Prijelomna godina je bila 2012. kada je došlo do smjene generacija, a klub je ispao u niži rang. Trebalo nam je dvije godine da se vratimo, a onda smo se polako počeli penjati na ljestvici. Imamo mladu generaciju, većina igračica ima između 20 i 23 godine, što znači da imamo velike mogućnosti za napredak – dodaje trener Jurišić.
Ženski kuglački rezultati nimalo ne zaostaju za muškima.
– Kuglačice možda nemaju snagu ruku kao kuglači, ali onda više razmišljaju glavom. Psiha puno znači, nitko nije stvorio igrača, ako to sam igrač nije htio. Kuglanje nije jednostavno, bez obzira što možda tako izgleda izvana. Treba naučiti pokrete, odnosno splet pokreta i oni moraju postati sinkronizirani. Zatim, vrlo važna je koncentracija, a teško je emocije odvojiti od sebe tijekom igre. Moraš gledati svoju stazu, rušiti čunjeve, igraš zapravo protiv sebe jer ako nešto krivo napraviš, odmah nakon nekoliko sekundi vidiš rezultat toga.
Ne smije se gledati druge staze i šta ti suigračice rade jer to sve narušava koncentraciju. Sve to treba rješavati na treningu da se ne bi ponavljalo na utakmicama – mišljenja je trener Riječanki koji je praktički dan i noć u kuglani. Trenerskih kadrova nedostaje, a Jurišić je svoju ljubav prema kuglanju spojio s poslom s obzirom da je i zaposlenik Rijeka sporta i radi kao voditelj SRC Mlaka.
Sestre Juričić klupske perjaniceMatea i Ivana Juričić, perjanice su Rijeke, koje su stigle iz Ogulina. |
Slab interes
– Nema novaca za plaćanje trenera, a nema ni kadrova. Volontiram kao trener jer novaca nikada nema dovoljno, kao i u ostalim klubovima.
Meni je malo lakše jer sam voditelj kuglane pa sam svejedno tu. S djecom radim ja, a nekada i naše kuglačice. Petak nam je glavni dan za djecu i rad s njima – dodaje Jurišić.
Interesa među mladima nema previše, neki dođu, probaju, ostanu neko vrijeme, pa se ne vrate ili se vrate nakon stanke.
– Najbolje je kada dođu djevojke iz sedmog, osmog razreda, to je najbolja dob za početi trenirati kuglanje. To je dosta složen sport zbog svojih pokreta pa bude problema dok se ne shvati što treba napraviti i na koji način. Početke radimo kao kroz neku igru, a kasnije počne ozbiljniji rad da svladaju osnovnu tehniku kuglanja i taj sklop pokreta, zalet nakon kojeg dolazi preciznost i učinkovitost.
No, budući da kuglanje nije olimpijski sport, nedostaje popularnosti i natjecanja za najmlađe jer im medalja bude poticaj. Bilo bi dobro da imamo školska natjecanja ili međuopćinska na razini Gorskog kotara i Rijeke i okolice, da se napravi više za djecu i omogući im se da se natječu. Sve bi to moglo još i bolje – zaključuje Dragan Jurišić.