KOSTRENA/KRALJEVICA – Dan nakon što je Rusija napala Ukrajinu, bračni par Lilia (izgovara se Ljilja) i Nenad Živanović uputili su se na dug i neizvjestan put do mađarske granice s Ukrajinom kako bi iz ove ratom pogođene zemlje izvukli Liline nećake u dobi od 14 i 12 godina. Ovo putovanje prema Lilinoj rodnoj zemlji bilo je posve drugačije od njihovih dosadašnjih posjeta obitelji u Kijevu i Odesi, puno strepnje i straha te pitanja hoće li uopće uspjeti dio obitelji premjestiti na sigurno.

– U jednom pravcu do granice Mađarske s Ukrajinom nešto je više od 800 kilometara, a mađarsku granicu smo odabrali jer smo cijelo vrijeme pratili što se dešava na granicama i pretpostavili da će tamo biti najmanja gužva. Mađarska je najmanje sklona primanju izbjeglica, a Ukrajinici najviše ciljaju granicu s Poljskom i granicu s Rumunjskom. Primjerice, poljsku granicu svi pokušavaju prijeći pa je do nje kolona duga 60 kilometara, a nama je na mađarsko-ukrajinskoj granici, na graničnom prijelazu Zahony, kolona bila duga oko 400 metara.

Svejedno smo čekali šest sati kako bismo preuzeli Erika i Kyrila i njihovog psića te oni sad svi žive s nama, kaže Nenad koji je vozio puna 24 sata kako bi doveo nećake svoje žene na sigurno.

Na rubu suza

Iako su rodom iz Odese, Lilina sestra je časnica u ukrajinskoj vojsci te u Kijevu živi više od 20 godina, otkako je završila vojnu akademiju. Kao pripadnica vojske zemlje koja u ratu, ovaj put nije mogla prijeći granicu ni kako bi prevezla svoje sinove i vratila se jer bi se to u njezinom slučaju smatralo činom dezerterstva. Pogranična policija pak nije dopuštala da djeca sama prijeđu granicu, a sestra je na kraju na samoj granici uspjela pronaći ženu koja je preuzela njezine sinove i prevezela ih preko granice u Mađarsku gdje su ih čekali Lilia i Nenad.

SNIMIO: VEDRAN KARUZA

– Sestra je putovala cijeli dan i noć kako bi u petak došla do granice i morala se isti dan vratiti u Lavov da se javi na dužnost. Prva ideja je bila da djeca prijeđu pješice preko granice, no to policija na granici nije dozvolila. Kako smo dugo čekali na samoj granici, čuli smo da postoji jedan granični prijelaz, na sat vremena udaljenosti, gdje se može prijeći pješice, no sestra je u međuvremenu dobila obavijest da je taj prijelaz zatvoren. Zbog straha od zatvaranja granice nismo ni mi prelazili kako se ne bismo svi našli s pogrešene strane granice.

Moja sestra nikako nije smjela prijeći granicu jer bi se to smatralo dezerterstvom i čula sam joj po glasu da je na rubu plača, da preklinje da se djeca puste jer želi dobro samo za svoju djecu, govori Lilia koja ovaj put uopće nije vidjela svoju sestru.
U Kostrenu su se vratili subotu prijepodne, točno na Lilin rođendan. Ona sama kaže da joj u ovom trenutku izgleda nadrealno, da je prije samo tjedan dana planirala svoj rođendan gdje će ga proslaviti i koga će pozvati, da bi joj se samo u roku od tjedan dana život promijenio i sad se pita hoće li ikad više vidjeti svoju sestru, svoju majku, svoju kuću.

– Zaista želimo zahvaliti svim ljudima koji su nam pomogli na ovom dugom putu. Ja sam tako sretna ovdje u Hrvatskoj, sretna sam što sam okružena dobrim ljudima, dobrim susjedima. Jučer sam bila u dućanu ovdje u Kostreni i prišla mi je gospođa koju poznajem tek iz viđenja i koja mi je došla reći da je spremna uzeti k sebi još ukrajinske djece, a može pomoći i njezin sin koji ima slobodan stan. Potpora nam puno znači i drago mi je da moja zemlja nije sama u svemu ovome. Nenad i ja ćemo nastaviti pomagati svim Ukrajincima kojima je pomoć potrebna, kaže Lilia, a Nenad također potvrđuje da ljudi u Hrvatskoj žele pomoći Ukrajini, vjerojatno dijelom i zbog činjenice što su prije trideset godina prolazili kroz sličnu situaciju.

Pandemija, pa rat

– Jako mi je drago da ljudi sad, kad je riječ o pomoći Ukrajini, misle isto što i ja. Jako sam ponosan u ovoj situaciji što sam Hrvat, ističe Nenad koji je inače kapetan na luksuznoj jahti bogate povijesti, »Christini O«. Na »Christini O« je i upoznao svoju sadašnju suprugu s kojom je već 15 godina, od čega su u braku devet. Ukrajinu je doživio kao lijepu zemlju dobrih ljudi koji su svojim temperamentom slični Hrvatima.

– To je jedna velika zemlja, jedna velika nepregledna ravnica zbog koje se Ukrajina i zove žitnicom Europe. Jako smo rado odlazili u Ukrajinu, Lilina obitelj dolazila je k nama, no naše je posjete toj zemlji najprije prekinula pandemija, a sad rat, kaže Nenad, dok Lilia ističe kako su njezini prijatelji koji su ostali u Ukrajini trenutno u teškoj situaciji ispunjenoj panikom i strahom za vlastiti život. Nemaju novca jer bankomati ne rade, nemaju goriva jer ga ne mogu dobiti, i zapravo nitko ne zna što poduzeti.

– No, iznenadila me je, i to ugodno, srčanost mojeg naroda koji se goloruk bori protiv ruske invazije. Žao mi je da je do ovog došlo jer svi mi u Rusiji imamo prijatelje, obitelji i poslovne partnere. Teško je uopće zamisliti kakvi će ti odnosi biti u budućosti i ja bih zamolila sve ruske majke da ne puštaju svoje sinove u rusku vojsku jer oni nas ne brane, nego ubijaju.

Moja druga sestra živi u Varni, u Bugarskoj, i svaki dan odlazi automobilom na granicu i pruža pomoć Ukrajinkama s djecom odvozeći ih na sigurna mjesta.
To su žene i djeca koji tamo na granicama stoje gladni, na hladnoći, ne znaju kamo krenuti, a trebaju zaklon i treba im pomoći. Ja pokušavam svojim nećacima odvratiti misli od toga što se dešava u njihovoj domovini, da se ne brinu toliko gdje im je i kako im je majka. Srećom, kako nisu ovdje prvi put, već od ranije ovdje u Kostreni imaju prijatelje, druže se, igraju i rade sve ono što djeca njihove dobi trebaju raditi. I moja sestra mi kaže da je sad, kad čuje uzbunu ili eksploziju, puno mirnija jer zna da su joj djeca na sigurnom, zaključuje Lilia Živanović.

Bez struje i vode

U Kraljevici trenutno živi i radi i Ukrajinka Darina Neskoromna.
– Čujem se sa svojima doma svakoga dana. Nitko ne radi, sve je zatvoreno, radi samo market s hranom, i to je to.

Moji su mi javili da su ljudi bili u bunkeru pola dana, zbog uzbune. No, pred noć se smirilo, otišli su doma i normalno prespavali noć. Grozno je slušati i gledati rakete, čuti kako svira za uzbunu. Tako nam je ispričala Darina Neskoromna, Ukrajinka koja je prije tri godine došla raditi u Kraljevicu. Prvo je došla odraditi sezonu u ugostiteljstvu, a danas radi u jednoj tvrtki u proizvodnji u Kraljevici i nije joj lako slušati što se u njenoj domovini događa.

– Nadam se da će to sve brzo proći. Svi su napeti, ne znaš što da radiš, kad si u takvoj situaciji. Javili su mi i da neko vrijeme nisu imali struje, vode, interneta. Takva je situacija, govori nam Darina Neskoromna. Ona je s istoka Ukrajine, a u Kraljevicu je stigla tako što je vidjela slike i – došla raditi. Sviđa joj se priroda, more, a i sprijateljila se s »domaćima«, za koje kaže da su »top«. Dopali su joj se i mir i tišina u Kraljevici, no nedostaje joj obitelj. Zadnji put je bila doma u rujnu prošle godine. Iako se čuje sa svojima zahvaljujući internetu, kaže da nije to to – jedno je razmijeniti poruku i čuti se, a drugo zagrliti bližnje, popiti piće s prijateljima.

Njeni nisu još bili u Hrvatskoj, mama bi rado došla, ali zbog privatnih stvari nije u mogućnosti. Naravno, posebno je teško u sadašnjoj situaciji te se nada da će rat što prije završiti.
– Bratić mi je u Kijevu, oni su isto bili u bunkeru. Svi možemo samo poželjeti i nadati se da ovo što prije završi, rekla nam je Darina Neskoromna.