BERLIN – Berlinale, u svojem 72. izdanju, se nastavlja, uz rigorozne mjere i mnogobrojna pravila ponašanja, no sve ipak funkcionira bez problema.

Početak ovogodišnjeg Berlinskog filmskog festivala obilježilo je nekoliko filmova iz natjecateljskog programa u kojima su žene i ženska pitanja bili istaknuti u prvi plan.Američka scenaristica i redateljica Phyllis Nagy naprosto nije mogla odoljeti, nakon što je pročitala scenarij, da se ne upusti u režiju filma »Call Jane« (»Nazovi Jane«). To je drama smještena u drugu polovicu šezdesetih godina, koja se bavi borbom za legalizaciju pobačaja, bazirana na stvarnim događajima vezanim za kolektiv Jane, koji je u periodu od četiri godine pomogao tisućama žena da obave ilegalan, no siguran abortus. Glavna junakinja je trudna i trudnoća je vrlo opasna po njezin život, no to nije bio nikakav valjani ralog da »mudri i pravedni« muškarci iz bolničke uprave, čak i na preporuke njezinog liječnika, dopuste da se u bolnici legalno napravi pobačaj. Igrom slučaja ona otkriva underground pokret za pobačaj, koji ne samo da joj je pomogao već joj je uvelike promijenio život.

Velika potpora filmu i onome o čemu film govori je filmska glumačka ekipa koju predvode Elizabeth Banks, Sigourney Weaver i Kate Mara.

Kurnaz protiv Busha

Njemački film Andreasa Dresena »Rabiyje Kurnaz gegen George W. Bush« (»Rabiyje Kurnaz protiv Georga W. Busha«) također se bavi istinitim događajem. Rabiyje i njezina obitelj su turski imigranti koji su se dobro prilagodili u njemačkom gradu Bremenu, gdje otac obitelji, kao i mnogi ostali imigranti turskog podrijetla, radi u tvornici Mercedesa. No, najstariji sin Murat sve više vremena provodi u džamiji i učenju Kurana te nedugo nakon terorističkog napada u New Yorku odlazi u Pakistan i na kraju završava u Guantanamu gdje je proveo pet godina. Redatelj Andreas Dresen zainteresirao se za Muratovu priču nakon što je pročitao knjigu o njegovoj životnoj tragediji. S Muratom se sreo 2008., dvije godine nakon što se on vratio iz Guantanama, no kada se upoznao s njegovom majkom rodila se ideja da se u filmu koji, ustvari, govori o Muratovoj sudbini ispriča priča iz majčine perspektive i način na koji se jedna obična, mala osoba uspjela suprotstaviti velikoj svjetskoj sili, jer majčina ljubav, snaga i ustrajnost nema granica. Film je kao i Rabiyje, u izuzetnoj interpretaciji glumice Meltem Kaptan pun energije, pozitivnog razmišljanja i humora.

Poetična priča

Indonezijski film »Before, Now & Then (Nana)« (»Prije, sada i nakon…«) je vrlo poetična priča, prije svega posvećena majkama i ženama općenito, no ispod površine bavi se mnogo kompleksnijim stvarima poput političkih prevrata u Indoneziji 1965./66. godine, periodu u kojem je u Indoneziji obilježen završetak kolonijalizma i početak Suhartove vladavine i komunizma, razdoblje u kojem je zbog drukčijeg mišljenja pogubljeno mnogo ljudi. »To je period o kojem se ni danas u Indoneziji ne govori otvoreno, jer je osjećaj straha i misterija vezanih za to doba još uvijek svijesno ili nesvijesno prisutan među ljudima«, rekla nam je redateljica Kamila Andini te nastavila:

»No, ja više ne želim živjeti u strahu i želim o tome osvijestiti nove generacije.« Politički prevrati, revolucija i emancipacija žena vrlo su suptilno uključeni u svakodnevni život Nanine obitelji i indonezijskih kulturnih tradicija. Ono što je bio velik korak za društvo istovremeno je provodio male, no vidljive promjene i unutar kućanstva. Te promjene su se najviše odrazile na žene jer one su bile te koje su držale konce i čuvale sve obiteljske tajne te je njihova adaptacija bila najvažnija, a Nanin životni moto je bio: »Moram biti kao voda i prilagoditi se okolini.«