Krležin roman »Na rubu pameti« (1938.) uvijek sam željela vidjeti u izvedbi koja bi scenski kapitalizirala poglavlje »I mjesečina može biti pogled na svijet«, a u pravilu ga gledam u izvedbama koje su zaokupljene idejom gnjevne prozivke, bijesne konfrontacije i »pravovjerne« osude ljudskog licemjerja. Pritom je kazalište vrlo, vrlo osjetljiv medij po pitanju napada na dvoličnost. U teatru svi rado pristajemo na kreativni aspekt dvoličja: glumac je i osoba i lik, publika je i aktualni svjedok i slučajni prolaznik, a sama priča je i najosobnija i ničija ponaosob.

Zato kazalište i može tematizirati hipokriziju, himbu i socijalnu glumu – to su sve i njegove vlastite metodologije. Nitko tako dobro ne razumije socijalni oportunizam kao kazališni profesionalci (i onda kad ga ponavljaju, a i onda kad ga prokazuju). To stvara vrlo neobične konstelacije kad su u pitanju pisci koji također strastveno raspravljaju dimenzije socijalne glume, kao recimo Shakespeare ili Krleža.

Pravorijek?

Ima, naravno, kazalištaraca koji igraju predstavu i prave se da nisu u kazalištu. Tako se adaptacije romana »Na rubu pameti« 2004. godine latio glumac Dragan Despot, u prvi plan gurnuvši osudu ljudske gluposti, odnosno užitak u superiornosti »iskrene ogorčenosti« pripovjedača/glumca nad pokvarenim svijetom. Despot je dobio mnogo nagrada za moralizirajući ton svoje izvedbe. Tečno popovanje o ljudskoj gluposti, pogotovo uz Krležin eros sarkastične rečenice, nesumnjivo dobro prolazi i kod publike i kod kritike.

Sada se, pak, Krležina obračuna s industrijalcem Domaćinskim i njegovim pucanjem po domobranima prihvatio mladi glumac Kristijan Petelin u maloj dvorani Studija EXIT – i ponovo je pred nama pravovjernik, lice koje ustaje protiv društvene laži, nikad ne sumnjajući u sebe. Još jednom je scenski govor veoma izbrušen, emocije i udasi dima cigarete su na pravim mjestima, ali nekako nemamo dojam da je Petelin (kao što to nismo imali ni u slučaju Despota) stvarno u stanju riskirati paranje bilo kojeg paravana socijalne ili scenske iluzije. Naprotiv, u izvedbenom je smislu pred nama konvencija vješte retorike na temu društvene nepravde. Ono što je novo na sceni je Petelinov razoružavajući pomirljivi i nježni osmijeh, poklonjen sjećanjima na prijatelje u zatvoru, čime se glumčevo lice na trenutke izvlači iz strogosti i postaje lišeno uobičajene »udešenosti«, pretjerane uređenosti, poslušnosti.

Ostatak izvedbe je utjelovljena pristojnost osobe u tamnom odijelu, za malim stolom, povremeno s cigaretom u ruci. I pred nama je još jedan vrstan glumački retoričar, ali ne osoba koja se zaista usuđuje prijeći rampu autorstva i na neki se osoben način pridružiti Krleži ili suprotstaviti Krleži, ili barem pogledati Krležu malo iskosa, kao što se to recimo usudio Rade Šerbedžija u »Mom obračunu s njima«. Ovo podcrtavam jer Krleža daje mnogo više kazališnih dozvola od toga da ga se svečano citira.

Krivorijek?

Istovremeno, u Domu kulture u Voćarskoj održana je i premijera predstave »Svinje« Tomislava Zajeca u režiji Kristine Grubiša, dramaturgiji Đorđa Kosića te izvedbi mladih glumica Tene Nemet Brankov i Irene Tereze Prpić. Ovdje je nepravda toliko uzela maha da dvije dramske sestre ubijaju sve putnike namjernike koji zabasaju u njihovo susjedstvo, na taj način postavši Krležin Domaćinski i Neron u istoj osobi, vođene isključivo vlastitim sadističkim hirovima, oko čega nitko ne podiže kritički glas.

Nemet Brankov i Prpić igraju karikaturalno postavljene psihotične gospodarice života i smrti, dakako i varijantu Genetovih »Sluškinja«, pojačavajući tonove međusobne mržnje i indirektne averzije jedne na drugu. Vrlo su dobre u lovljenju sitnih tiranija i »malih« kukavičluka unutar zajedničkog domaćinstva. Njihove papuče i baletne haljinice kao da su važnije od bilo čega izvan prizorišta privatne dnevne sobe. To ujedno znači da glumice gotovo uopće ne ulaze u dubinu psihoza svojih junakinja, samo klize površinom gestikulacije.

Zanimljivo je i da se nikad (čak ni simbolički) ne odlučuju za međusobnu eliminaciju, premda je izvjesno da jedna drugoj idu beskrajno na živce. Vrlo dosljedno igraju razmaženo, dokono, izdosađeno hejtanje, uvijek projicirano u nekog »izvan« dnevne sobe. I režija i gluma i dramaturgija pojačavaju grotesku njihove situacije, premda je Zajecov tekst napisan vrlo ambivalentno: možda su pred nama teške pacijentice psihijatrijske klinike, a ne šefice svinjogojske farme. Možda je njihovo serijsko ubijanje svega što im ide na živce (počevši od roditelja) apsolutna fikcija, a ne svakodnevna razbibriga.

Možda je pustoš o kojoj govore mnogo kompleksnija od jeftine ružičaste plastike kojom su ovdje okružene. Hoću reći da je autorski tim predstave reducirao razne dimenzije Zajecova teksta i time uspostavio »lakoću« koja je to manje uvjerljiva, što predstava više napreduje. Usporedila bih to s filmom »Kuća koju je izgradio Jack« (2018.) Larsa von Triera, gdje glavni psihopat i serijski ubojica ipak na kraju završi u Paklu, a ne s bezbrižnom pjesmicom na usnama.

Još malo o eliminiranju

Usporedimo li ove dvije predstave, jedan »pravorijek« i jedan »krivorijek«, odmah upada u oči da se Kristijan Petelin glumački i ljudski ima potrebu ograditi od društva koje bogatima dopušta eliminaciju siromašnih, kao i od poretka koji glupima tolerira eliminaciju pametnih. Granice su možda i previše oštro, previše naivno povučene. Tome nasuprot, redateljica Kristina Grubiša više ne vjeruje da ikakve granice postoje. Ona bira likove karikaturalno amoralnih i socijalno deklasiranih sestrica čija intelektualna, emocionalna i etička oskudica prerasta u genocid. Nema tu, dakle, više nikakve razlike između opresora i žrtve. Nema lika policajke koja zaustavlja psihotične kriminalce u filmu »Fargo« braće Coen.

Zanimljivo je da obje predstave direktno ili indirektno inzistiraju na tome da ne možemo »jednostavno« eliminirati ono što nas uzrujava, ono što ne razumijemo, ono čega se bojimo. Obje su mišljene upravo kao rasprave o zločinu. I Petelinu i glumicama u predstavi »Svinje« važno je naglasiti da je nepravda uzela previše maha. S obje problematike moglo se raditi i studioznije, kako u načinu čitanja i promišljanja predložaka, tako i u redateljsko-dramaturškom sondiranju dramske situacije. Vratimo li se na pitanje koliko je kazališni posao usprotiviti se jednodimenzionalnosti osuda i inzistirati na kompleksnosti bilo koje etičke pozicije, čini mi se da i »Na rubu pameti« i »Svinje« imaju još dosta istraživačkog posla.

Za empatičnog, rafiniranog Petelina bilo bi sjajno da se odmakne od ideje kazališta kao deklamacije. A glumice iz »Svinja« trebale bi si uzeti autorsko pravo da razgrnu kulise Zajecova »sna o maskru«, zakoračivši dublje bilo u temu psihotičnog ubijanja, bilo u temu potisnute agresije. Već sada prisutne lutke na sceni »Svinja« u tom bi procesu mogle odigrati važnu ulogu. Kako su u oba slučaja u pitanju autorski projekti, hvalevrijedno realizirani kao nezavisne produkcije, izvjesno je da ima prostora i za rast i za nadogradnju premijerno odigranih izvedbi.