RIJEKA Raffaella Carra’ i Roberto Mancini su lica koja ne silaze s TV-ekrana u Italiji, koja u svom poznatom temperamentnom stilu itekako oplakuje pokojnu nezaboravnu voditeljicu, plesačicu i pjevačicu, a istodobno punim srcem slavi svog nogometnog izbornika, »condotierija«, koji se s Azzurrima probio u finale Europskog prvenstva. Po onoj da »nije juha za koga se kuha, no za onoga koji na nju stigne«, u utrci nekadašnjih igračkih asova koji su sada izbornici na EURO-u, Mancini je odavno za sobom ostavio kormilara Ukrajinaca Andreja Ševčenka, a onda je sve zasolio pobjedom nad španjolskom momčadi koju vodi ime kalibra Luisa Enriquea.

Blizanac Vialli

Igračka biografija Mancinija dostojna je priče za film još od dana kada je kao sedamnaestogodišnjak debitirao u ondašnjoj blistavoj Sampdoriji u društvu s »blizancem« Gianlucom Viallijem, sve pored imena kakva su primjerice Toninho Cerezo ili recimo Pietro Wierchowood, svi pod budnim okom Vujadina Boškova, legedarnog Vujketa, nogometnog šmekera, godinama među najpriznatijim trenerima u Italiji. To je prošlost koju već desetljećima prekriva prašina zaborava, sada ju je Mancini toliko uzvitlao da Talijani, nimalo umjereni kada je u pitanju calcio i njihovi Azzurri, opet imaju ujedinitelja nacije. Još sredinom pretprošlog stoljeća Giuseppe Garibaldi je, istina, ujedinio Italiju, ali koga u euforiji briga za »tamo neku povijest«, čuju se uzvici kako je Mancini ujedinio Italiju.

Činjenica je da se od prvih dana EURO-a i u TV-prijenosu vidi kako je majstorski ujedinio svoju momčad koja diše kao jedan. Osjetilo se to i prije polufinalnog izvođenja jedanaesteraca sa Španjolcima kada je Luis Enrique nešto crtao na ploči svojim igračima, a gospodin Roberto je okupio svoje momke, u krugu sve zagrljene i nakon nekoliko rečenica poslao ih u vatru. Zajedničko slavlje poslije trijumfa itekako je svjedočilo o momčadskom duhu sastava kojem je izbornik udahnuo nešto svoje.

Blistava serija

Desetljećima naviknuti gledati Talijane u »bunkeru«, tifosi su sada liježući i ustajući uz parolu »Forza Italia« gledali »Nazionale«, koja igra napadački. Ni to ne pod svaku cijenu, s Furijom je pokazala da se zna braniti, dokazujući nepogrešiv talijanski instinkt za taktiku i ostvarenje rezultata.

Nema tu davnih asova svjetskog kalibra tipa umjetnika Cabrinija, Baresija, Scireje, Contija ili Baggija, praktičara poput Rossija ili Tardelija, o Gentileu da ne govorimo. Tim je veća Mancinijeva zasluga jer je i od ovog tijesta umijesio slastan kolač. Gradeći kuću od temelja, oslonio se na odličnog golmana Donnarummu te Bonuccija i Chiellinija, možda najbolji par stopera na svijetu. Uz agresivnu sredinu terena može se čekati da jedan Insigne, Immobile, Chiesa ili netko četvrti u napadu nešto učini. Epilog mu je serija od čak 33 utakmice bez poraza, još od rujna 2018. godine s Portugalom u Lisabonu, otada ima 27 pobjeda i 6 remija od kojih je ovaj sa Španjolcima slađi od mnogih drugih pobjeda. Inače, Brazil u eri od 1993. do 1996. i Španjolska od 2006. do 2009. zajednički drže rekord od 35 utakmica bez poraza, no Azzurri sada ne misle o tim rekordima, u mislima je veliko nedjeljno finale.