Najnoviji komad redatelja Philippea Lacotea »Noć kraljeva« (»La Nuit des rois«), koji će uskoro biti prikazan u riječkom ljetnom Art-kinu pod zvijezdama, prizivajući onaj isti autorov crveni mjesec, prometnuo se u ultimativni fenomen.

Nakon što je premijerno prikazan lani u sklopu venecijanske Mostre, konkretnije, u njenom paralelnom programu »Horizonti«, a potom i u Torontu, doživio je dosad nezapamćene hvalospjeve.

Na portalu Rotten Tomatoes koji bilježi reakcije američkih kritičara, od onih koji su angažirani u vodećim medijima do onih manje razvikanih, njegova povijest ne pamti da je jedan film osvojio toliko crvenih rajčica.

Nijedan osvrt na Lacoteov komad nije bio »obojen« zelenom rajčicom koja označava negativni stav. Portalom ImdB na kojem je dobio nešto lošiju ocjenu 6.5 nećemo se baviti, jer on nije nikakav relevantni barometar, iako ga mnogi naši kritičari tretiraju kao svetu kravu.

Nažalost, reakcije francuskih kritičara su nepoznate, jer bi »Noć kraljeva« trebala ugledati mrak francuskih kina tek krajem rujna, budući da su se njihove dvorane netom probudile iz predugog lockdowna.

Iako Lacoteov opus koji pripada kinematografiji Obale Bjelokosti nije nikakva nepoznanica u festivalskom miljeu, nakon što je 2014. u kanskoj paralelnoj selekciji »Izvjestan pogled« prikazan autorov iznimni »Run« (»Bijeg«).

Doduše, »Noć kraljeva« pomalo je nespretno uvršten u glavni program ovogodišnjeg splitskog Festivala mediteranskog filma, iako Lacoteov komad baš i nema dodirnih točaka s Mediteranom.

Jer, »Noć kraljeva« čija je priča ambijentirana u cementnom zdanju zatvora La Maca na rubovima Abidjana, lociranom na mjestu bivšeg nacionalnog parka, okruženog bogatom tropskom vegetacijom, u koji je autor često odlazio u posjet majci koja je tamo bila zatočena zbog političkih razloga, bio bi primjereniji Festivalu afričkog filma.

Slične festivalske priredbe vezane za supsaharsku kinematografiju prisutne su na svim meridijanima, od Lausanne i Verone, do Londona i Dallasa.

Politička alegorija

No, Lacoteov komad nije još jedan klišeizirani zatvorski film. On je puno više od toga. La Maca je jedan od rijetkih zatvora u kojem glavnu riječ vode njegovi zatvorenici, koji imaju vlastite zakone i rituale, stare poput svijeta.

Predvodi ih opaki šef poznatiji kao Crnobradi (glumi ga Steve Tientcheu, gradonačelnik iz »Jadnika« Ladja Lyja). Tradicija La Mace nalaže da on ostaje na vlasti u manipulativnoj igri Moći sve dok ga ne izda zdravlje, kad mora izvršiti samoubojstvo da bi ustupio mjesto novom vođi.

No, njegova brada koja više nije crna već sijeda, dokazuje da mu je karijera vođe na izdisaju. Zamijenit će ga »Roman«, čije ime priziva književnu vrstu, koja u francuskom jeziku ima isto značenje kao i u našem.

Jer, svake noći crnog mjeseca, zatvorenici osluškuju Romanove priče pod svjetlošću lampe. Poput Šeherezade.

Romanov mentor s pijetlom na ramenu je Silence, jedini bijelac u zatvoru (portretira ga Caraxov glumac fetiš Denis Lavant). Njegova priča ispričana u transu crvene noći na francuskom koji postaje zatvorska lingua franca, magična je storija o njegovoj teti koji priziva stara afrička kraljevstva.

Iako ona u isti mah krije u sebi punokrvnu političku alegoriju, ali i priziva oralne tradicije koje sežu do Shakespearea (šifra: »Na tri kralja ili kako hoćete«). Jer, mitski kralj Zama aludira na sudbinu diktatora Laurenta Gbagboa koji je Obalom Bjelokosti vladao od 2000. do 2011., nakon što ga privode republikanske snage, prizivajući duhove građanskog rata.

No, zatočenici ne samo da osluškuju Romanove priče, već ih komentiraju i prate frenetičnim urlicima, dok neki na njihove epizode reagiraju plesom, kreirajući totalno neočekivane trenutke vizualne poetike.

Snaga pripovijedanja

Zato glavni motor koji pokreće Lacoteov film nije napetost, već snaga pripovijedanja i način na koji Romanove priče meandriraju u neočekivanim smjerovima. Paralelno pratimo i tragičnu sudbinu zatvorskog transvestita zvanog Sexy koja priziva Genetove narative.

Iako oni nisu prisutni samo u njegovu naglašenom kvirovskom erotizmu, već i u različitim stadijima razodijevanja Lacoteovih zatvorenika, čija su znojna tijela obasjana uljanicama i plamenim jezicima.

Zato Lacoteov ekstraordinarni komad nije samo film koji priča o Moći kao nerazrješivoj formi. To je film o očekivanjima i mutacijama, izdajama i potčinjavanjima, odabirima i nasljeđivanjima.

Borba koju podastire Lacote gotovo je virtualna, bez krvi i žrtava. U sukobu koji biva konzumiran specijalnim efektima, u mašti koja postaje priroda i prirodi koja postaje fantazija u kojoj fauna savane preuzima ulogu fantastičnog aktera te iste borbe koja igra na snagu misli.

Zato je Lacoteova mizanscena krajnje rafinirana, gotovo na granici teatra. To nije onaj isti zatvorski teatar koji nam podastiru braća Taviani u »Cezar mora umrijeti«, premda je nanovo u igri stari dobri Shakespeare.

To je teatar zvan Afrika kao posljednja antička tragedija današnjice. Zato će novi pripovjedač ubrzo shvatiti da njegova priča ne može imati kraj, ako želi spasiti vlastiti život. Izdati tradiciju da bi se izmijenio smjer priče.

Zato Lacote pridodaje njegovoj priči nešto osobno, zadržavši se u srcu tradicije. Kao da pokušava osmisliti novu priču, koju će ispričati mladi zatočenik promatrajući jutarnje zrake sunca koje ustupaju mjesto noći crvenog mjeseca.