Prvo nam se činilo da je zapelo, onda smo ga teškom mukom sa 60 metara dizali, a kad nas je ugledao uslijedilo je još kvarat ure borbe! Ali je na kraju isto završio na barci.
povezane vijesti
Javio nam se Krešimir Lopac, ribar koji unatoč bogatom iskustvu u svakom ribolovu uživa kao da mu je to prvi izlazak na more, a u svakoj ulovljenoj ribi kao da mu je prva.
Tako je bilo i toga jutra u Velebitskom kanalu.
Prvo je na površinu izašao zubatac od 5 kilograma
– U predivno Podvelebitsko Senjsko jutro te neobično mirno more za nas kraj, krenuli smo baciti parangale i okušati ribarske čari ribari, moj prijatelj Ante Kren i ja. Parangal smo naješkali srdelom i utopili ga na nekih šezdesetak metara, pa smo odlučili smo da ćemo mu dati dva sata nakon čega ćemo ga zajedničkim snagama podići – priča nam Krešimir.
Dva zubaca, raže, oslići, a onda je zapelo…
– Uz ribarske priče i malo ribarske marende vrijeme brzo prođe tako su ta dva sata doslovno proletjela. Krenuli smo dizati naš parangal i odmah je postalo živo, prepuno akcije. Počeli su se redati raže i oslići, a onda su na red došla i dva lijepa zubaca od 3 i 5 kilograma. Slijedilo je jedno 20 praznih udica i onda jak osjećaj zapinjanja od dno. To nam je poprilično pokvarilo raspoloženje. Ostati bez parangala nakon ovakvog početka bio bi stvarno veliki peh. Ali odjedanput olakšanje i parangal je opet krenuo uzbrdo. Uz naš muk i nagađanja što bi to moglo biti, bijela sjena je iz dubine dolazila polako pod barku, Tek kratki pogledi bez priče nagovještavali su da je na udici nešto veće. A onda smo ga obojica mogli i jasno vidjeti. Bio je to veliki ugor. No kad smo mi njega vidjeli, ugledao je i on nas tako da je počelo nadmudrivanje koje je potrajalo još nekih petnaestak uzbudljivih minuta.
Na kraju smo ga uspjeli dobiti na barku i izvagati. Bio je težak ravno 15 kilograma. Dosta za jedno jutro, što ne? – ispričao nam je Krešimir Lopac.
