RIJEKA Njezin dolazak u Rijeku nije mogao proći nezapaženo. Jer ona je uvijek zanimljiva, čak i sada kada više ne osvaja medalje na olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima te navijače ne zabavlja svojim prepoznatljivim plesom kojim je slavila svaki dobar skok. A bilo ih je jako puno… Blanka Vlašić uživa u svojim »umirovljeničkim« danima koje provodi radeći sve ono za što nije imala vremena tijekom sportske karijere, studiju filozofije i teologije na kojem uspješno privodi kraju prvu godinu, kao i u druženju s djecom na Erste Plavoj ligi čija je ambasadorica od samih početaka.

– Zbog sportskih obaveza prije nisam fizički uspijevala dolaziti na natjecanja, ali sam podrška od samih početaka. Svaki grad ima drugi mentalitet i djeca drugačije reagiraju. Te se razlike baš primijete i zanimljivo ih je pratiti. Ovo je put prepoznavanja mladih talenata u najranijoj dobi, a djeci je ovo prilika za druženje te da sport shvate i kao jednu vrstu slobodne aktivnosti i razbibrige – započela je Blanka Vlašić.

– Sport neće svima biti posao, ali bilo bi dobro da svakomu od njih postane važan dio života jer nas fizička aktivnost čini učinkovitijima u bilo kojoj drugoj aktivnosti kojom se bavimo. Ja sam to osjetila i na svojem primjeru. Više ne treniram zato što moram, nego zato što želim i jer se poslije dobro osjećam. Sada kao umirovljenica na poseban način primjećujem benefite sporta.

Učenici nižih razreda osnovne škole koji su se nadmetali na Kantridi u utorak poslijepodne možda i ne znaju da je Blanka Vlašić nekadašnja dvostruka svjetska prvakinja iz Osake 2007. i Berlina 2009. godine, kao niti da je osvojila olimpijsko srebro u Pekingu 2008. te broncu u Rio de Janeiru 2016. godine, ili da se na svojem najdražem natjecanju, Hanžekovićevu memorijalu u Zagrebu 2009. godine, preskočivši letvicu na visini od 208 centimetara na samo jedan centimetar približila još uvijek nedodirljivom svjetskom rekordu Štefke Kostadinove iz 1987. godine.

To jako dobro znaju njihovi roditelji, djedovi i bake, koji su ispred stadiona ovjekovječili trenutak svojih nasljednika s nekadašnjom najboljom atletičarkom na svijetu. Ali mlađe generacije znaju za Nikolu Vlašića, koji će za deset dana u dresu hrvatske nogometne reprezentacije zaigrati na EURO-u.

Šaroliko djetinjstvo

– Današnje me generacije znaju kao Nikolinu sestru ili tako što su im roditelji rekli za mene. I to je odlično jer je jako lijepo kad osjetiš radost što oni koji dolaze iza tebe rastu. To bi nam svima trebao biti cilj, svaka iduća generacija trebala bi nadrasti onu prethodnu. Ja se zbog svog brata radujem jednako kao zbog sebe, presretna sam sa svakom njegovom utakmicom, a posebno ću biti ponosna sada kada bude nosio hrvatski dres, iako će mi to biti užasan stres – kaže Blanka, koju za Rijeku vežu lijepe uspomene.

– U Rijeci sam uglavnom skakala na kadetskim i juniorskim prvenstvima. Na Kantridi bih uvijek dobro skočila. Djed i baka su mi u Delnicama i oni bi uvijek došli na natjecanje. Kod kuće imam čak i fotografiju na kojoj se vidi semafor na kojem piše 179, što je tada bio moj osobni rekord. Ajme, kako nam je bilo lijepo. Sjećam se druženja nakon natjecanja, nepoštovanja »policijskog sata«. Kako smo samo guštali. Više od današnjih generacija. Tribine su bile pune, navijalo se, skakalo.

Toga danas baš više i nema. Mi smo se uvijek igrali vani, mama nas je trebala zvati da dođemo kući na večeru i spavanje, a danas je sve obrnuto, što je i razumljivo jer su drugačija vremena, djeca su više vezana za ekrane. Društvo se danas nalazi u ekranima, a ne vani, što mi je jako žao jer se uživo puno bolje razvijaju socijalne vještine koje su svakomu od nas potrebne. Imali smo šaroliko djetinjstvo, radili smo razne spačke, ali sve uvijek kroz sport. I to je jedan od razloga zašto je dobro baviti se sportom, jer ako si kod kuće ne možeš steći naviku kretanja.

Stoga se nadam da će svakomu od ove djece sport postati dio života koji će ih učiniti kvalitetnijima na svim razinama – nastavila je Blanka, koja je krajem veljače obznanila kraj svoje i više nego uspješne karijere u kojoj je osim olimpijskog srebra i bronce te dviju titula svjetske prvakinje na otvorenom, osvojila i dva svjetska zlata na dvoranskim prvenstvima i na čak 106 natjecanja skakala preko čarobne granice od 200 centimetara.

– Ja sam potpuno umirovljena u glavi i u svakoj stanici svojeg bića. Nemam se potrebu okretati za onime što je bilo i to mi je jako drago. Treba se sjećati samo lijepih stvari i znati da sam u svakome trenutku napravila najbolje što sam mogla. Lako je biti general poslije bitke. Ja to sebi ne želim. Bitka je bila dobra i idemo dalje – dodala je splitska skakačica uvis, koja i dalje namjerava ostati u sportu.

Ostanak u sportu

– Prošlo je tek nekoliko mjeseci otkad sam otišla u mirovinu, sve je još relativno svježe i teško je reći da sam našla novi karijerni cilj. Još uvijek istražujem, ali sam sigurna da želim ostati u sportu i prenijeti svoje iskustvo, koje zaista nije malo. Mislim da mogu pridonijeti hrvatskom sportu, posebice u radu s mladim sportašima. I motivacijski i na druge specifičnije načine. Neke opcije mi se konkretiziraju u glavi, ali ne mogu još pričati o tome – kaže Blanka, koja je ostvarila još jedan svoj cilj i upisala fakultet.

– Uvijek mi je bila želja završiti fakultet, ali zbog sportskih obaveza to jednostavno nije bilo moguće. Uvijek sam bila popriličan control freak, nikad nisam mogla na izvrsnoj razini raditi dvije stvari, a nisam si mogla oprostiti neki prosjek. Sada više nisam toliko oštra prema sebi, učim iz gušta, ocjene mi nisu toliko bitne. Bitno mi je da prođem i idem dalje da nema zastoja. Ekipa je ugodna, ne gledaju me kao zvijezdu, nego kao normalnu osobu i to mi se sviđa. Družim se, upoznajem ljude, širim krug poznanstava, kako poslovnih, tako i privatnih. Malo se otvaram prema svim mogućnostima – kaže Blanka, koja će ovo ljeto provesti pred malim ekranima. Prvo će navijati za brata Nikolu i hrvatsku nogometnu reprezentaciju na EURO-u, a onda za hrvatske sportaše koji će nastupiti na Olimpijskim igrama.

– Nemam nikakve prognoze, kao sportašica znam koliko je to nezahvalno. Ja se nikada nisam mogla kladiti sama na sebe jer ne bih znala što ću napraviti, a kamoli da se kladim na ovako nešto gdje odjednom igra 11 igrača. Pa ajde ti budi siguran, svašta se može dogoditi. Hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji odsrca želim da pokaže ono što zna, da svaki od igrača pruži najbolje što može, da se poslože kao momčad koja će moći kvalitetno odraditi posao. Želim im dobro raspoloženje izvan terena, motivaciju već imaju i neka uživaju u svakoj utakmici.

Obitelj Vlašić uskoro će postati bogatija za još jednog člana s obzirom na to da će Nikolina supruga Ana krajem mjeseca roditi njihovo prvo dijete. Sportski geni su tu, tko zna, možda to bude nova Blanka.

– Vidjet ćemo što će biti, svi se veselimo bebici.