Proljetni broj francuskog časopisa Philosophie magazine posvećen je stoicizmu, uz objašnjenje: »Tko nam može bolje od stoika pomoći u suočavanju s današnjim vremenom? Stoicizam nas poziva da ne budemo tužni zbog onoga što ne ovisi o nama – kriza, pandemija… Također je najpraktičnija filozofija – sa svojim duhovnim vježbama i svojim propisima koji su se protezali stoljećima. Osim toga, životi velikih stoika – političara Seneke, oslobođenog roba Epikteta, cara Marka Aurelija svojevrsni su romani.

Zato ih naše vrijeme tako željno čita. Jesu li tehnike osobnog razvoja nastavak stoicizma ili odstupanje od njega? Možemo li vjerovati u nepromjenjivi kozmos u ovo doba klimatskih promjena? I, iznad svega, može li se još uvijek biti stoik? To su pitanja koja prolaze kroz ovo posebno izdanje.« Naslov eseja filozofa Michela Onfraya je »Stoicizam, egzistencijalni recept«. Onfray vidi stoičku misao kao umjetnost življenja. Cilj joj je svladati strasti, željeti svoj život i znati umrijeti. To je »lucidna i konkretna antropologija, ukorijenjena u iskustvu ovdje i sada te deterministička misao, povezana s kozmosom, koja čovjeka postavlja na njegovo pravo mjesto« – smatra Onfray. U posljednje vrijeme i u Hrvatskoj se pojavilo nekoliko izdanja vezanih za stoicizam. Zagrebačka Planetopija objavila je knjigu »O ljudskoj slobodi« Epikteta, »Meditacije« Marka Aurelija podnaslovljene kao »Vodič za dobar život najplemenitijeg rimskog cara«, zatim knjigu »Kako razmišlja car filozof« Donalda Robertsona (uz podnaslov »Životne vrijednosti Marka Aurelija«) te »Malu knjigu stoicizma« Jonasa Salzgebera – s podnaslovom »Drevna mudrost za razvijanje otpornosti, samopouzdanja i duševnog mira«.

Filozofsku školu stoicizma osnovao je Zenon iz Kitija u 4. st. pr. n. e., ali je ona svoj procvat doživjela za vrijeme Seneke, Epikteta, Muzonija Rufa i cara Marka Aurelija, tzv. mlađe stoe, a djelovala je sve do 529. kada je bizantski car Justinijan zatvorio sve filozofske škole. Zenon je utemeljio vlastitu školu u zgradi koja je gledala na agoru, poznatu kao Stoa Poikile ili »oslikani trijem« po kojem je običavao žustro hodati gore-dolje dok je govorio o filozofiji.

Učenici koji su se ondje okupljali bili su izvorno poznati kao zenonovci, ali su sebe poslije nazvali stoicima, prema grčkoj riječi za trijem – stoa. Stoicizam je bio odgovor na ondašnju političku nestabilnost. U to vrijeme grčki gradovi-države propadali su, što je dovelo i do osobne nesigurnosti i do općeg osjećaja moralne dezintegracije. Stoici su, u modernom smislu riječi, zastupali stoičko podnošenje svega. Stoici su bili plodni pisci, ali do danas je preživjelo vjerojatno manje od jedan posto njihovih djela. Najutjecajniji tekstovi kojima danas raspolažemo djela su triju slavnih rimskih stoika iz carske ere: Senekina razna pisma i eseji, Epiktetovi »Razgovori« i »Priručnik« te »Meditacije« Marka Aurelija.

Planetopijin naslov »O ljudskoj slobodi« knjižica je zapisa iz izvornika poznatog kao Epiktetovi »Razgovori«. Pisanoj u formi dijaloga i kraćih popratnih objašnjenja, u ovoj nas knjižici Epiktet, rođen kao rob, podsjeća da iako čovjek nema slobodu utjecati na događaje i svoju sudbinu, slobodan je u izboru stajališta koje će zauzeti prema vlastitoj sudbini. Stoici nas uče da nam život neizbježno zadaje i ugode i boli, ali i da možemo naučiti podnositi udarce te raditi najbolje kako znamo ono što je u našoj moći i prihvatiti što god nam život donese. »Meditacije« Marka Aurelija, poznatog i kao »car filozof«, njegovi su introspektivni dnevnički zapisi koje je pisao kako bi pomogao samomu sebi u ostvarivanju boljeg i zadovoljnijeg sebstva. Zanimljivo je da je Marko Aurelije ovu knjigu pisao dok je Rimskim carstvom harala kuga te si je uz pomoć stoičke filozofije olakšao nošenje s boli, bolešću i gubitkom. Car je vrijednima smatrao kvalitete poput uzdržljivosti, jednostavnosti, uravnoteženosti, samokontrole, kontrole srdžbe, ravnodušnosti prema svemu onom što se ne može promijeniti.

U »Meditacijama« nema naznaka formalne funkcije Aurelija; ne spominju se aktualna državna pitanja, politički protivnici i generali, niti se navode pobjede nad barbarskim plemenima ili opisi utišanih pobuna. Umjesto toga one nude jedinstven, introspektivan tekst, sastavljen u obliku kratkih osvrta i aforizama o pitanjima poput prirode dobra i zla, održavanja vrline, uređenja svijeta kao cjeline i nadilaženja svih vrsta strahova.

Rimski car Marko Aurelije u povijesti je ostao zapamćen kao staložen i dobronamjeran vladar, koji je život posvetio filozofiji i stoičkim načelima. Neumorno je radio na razvijanju osnovnih vrlina mudrosti, pravednosti, hrabrosti i umjerenosti te se postupno približavao stoičkom idealu čovjeka. U knjizi »Kako razmišlja car filozof« kognitivno-bihevioralni psihoterapeut Donald Robertson nudi suvremeni uvod u stoičku mudrost na primjeru života i filozofije Marka Aurelija, ali i drugih pojedinaca koji su ostvarili ispunjen život i razvili emocionalnu otpornost. Kombiniranjem iznimnih priča iz Markova života i uvida moderne psihologije, ova knjiga pokazuje ljudsku stranu stoicizma te čitateljima ukazuje kako da metode ove filozofije primijene na vlastiti život. Kako se navodi u opisu knjige »Mala knjiga stoicizma« Jonasa Salzgebera, većina ljudi stoicizam pogrešno povezuje s izostankom emocija i asketizmom, a zapravo je riječ o filozofskoj školi koja je imala velik utjecaj na brojne društvene i humanističke znanosti kroz povijest, pa tako i na aktualnu pozitivnu psihologiju. Autor Jonas Salzgeber u ovoj knjizi daje pregled ideja slavnih stoičkih mislioca i pokazuje da je ova jednostavna i praktična filozofija primjenjiva i u moderno doba.

Vježbe u ovoj knjizi uče kako se usredotočiti na prihvaćanje onoga na što ne možemo utjecati te svoj osobni rast, kako bismo izvukli nešto dobro iz svake situacije. Spomenute knjige pisane su popularnim, jednostavnim i zanimljivim stilom, što ih čini razumljivim i širem čitateljstvu. Ima tu i elemenata priručnika za samopomoć, no ne u negativnom smislu jer čitateljsko druženje sa stoicima doista može pomoći da shvatimo sve što nam se danas događa i da dobijemo širu perspektivu u odnosu na ono što se zbiva.