Antonio Ivančić/D. MEMEDOVIĆ
Proslavili smo odmah nakon susreta s Demonima. Popeli smo se na sjevernu tribinu i slavili zajedno s njima koji su bili ispod - rekao je jedan od junaka polufinalnog ogleda, dvostruki asistent Antonio Ivančić
povezane vijesti
PULA »Noći istarske« odzvanjale su još dugo nakon polufinalnog susreta Kupa Hrvatske na »Drosini«. Nogometaši Istre 1961 su nakon 3:2 pobjede protiv »dragih susjeda preko Učke« vrijedne prolaska u drugo finale kluba u povijesti, ostali slaviti s navijačima. Imalo se i što slaviti nakon onakve utakmice. Posebno onih 45 minuta koji će se dugo pamtiti, zaključenih s nestvarnih 3:0.
– Proslavili smo odmah nakon susreta s Demonima. Popeli smo se na sjevernu tribinu i slavili zajedno s njima koji su bili ispod. Bilo je pjesme, veselja, čak i poneka baklja. Top proslava. Potom je dio igrača i navijača otišao na Portaratu, ali tamo su se kratko zadržali zbog epidemioloških mjera – rekao je jedan od junaka polufinalnog ogleda s Rijekom, dvostruki asistent Antonio Ivančić.
Zapravo, Ivančić je bio upitan za nastup do posljednjeg trenutka.
– Prije utakmice s Hajdukom sam osjetio bol u kvadricepsu, ali nisam stao, već sam nastavio trenirati. Međutim, u petak me baš »presjeklo« i tek sam onda krenuo s terapijom. Preskočio sam ogled s Hajdukom da bi odradio terapiju i bio spreman za kup susret s Rijekom. Tek sam u utorak odradio prvi trening. Ispostavilo se da imam rupturu od 8 milimetara, ali inzistirao sam da igram i liječnička služba mi je na kraju ipak dala »zeleno svijetlo«.
Bio je to puno pogodak.
– Ušli smo »nabrijani« u utakmicu, za razliku od Riječana, i odigrali najbolje poluvrijeme otkako sam u klubu. Bili smo okomiti, ubojiti i mogli smo postići još koji gol do odmora. Puno više smo htjeli od njih proći u finale i to se vidjelo na travnjaku. Zapravo, takvi trebamo uvijek biti kad igramo na našem stadionu.
U nastavku su Riječani krenuli »na silu« i uz dva spretno-sretna gola, jer Drmićev udarac je Tomašević skrenuo dovoljno da prevari Lučića, a onakav jedanaesterac ne bi dosudio ni trener Tomić, »zakuhali« susret.
– Nismo slavili na odmoru, dogovor je bio da idemo bez straha u nastavak. Žao mi je što su Riječani zabili dva gola jer ih po igri nisu zaslužili. Još su ih postigli baš u pravo vrijeme za mogući preokret. Želio sam i nadao se da ćemo mirnije odraditi završnicu, ali nema boljeg osjećaja nego kad je sudac odsvirao kraj.
Prolazom u finale ova je generacija već ušla u povijesne knjige pulskog nogometa, a daleko od toga da je rekla zadnju riječ. Uostalom, valja još osigurati i prvoligaški ostanak.
– Sad ovaj veliki uspjeh treba iskoristiti za predstojeće prvenstvene susrete, počevši od nedjeljnog gostovanja kod Dinama. Vjerujem da će nas ova pobjeda ponovo podići i da ćemo priuštiti još slavlja našim navijačima. Baš mi je krivo što nije bilo gledatelja na tribinama. Siguran sam da bi stadion bio dobro ispunjen i bila bi dobra atmosfera. No, dobro je i ovako, okrenuli smo sve na pozitivu, ispisali povijest i razveselili navijače koji najviše vole baš pobjede nad Rijekom. Sve je ispalo savršeno, da smo sami pisali scenarij, ne bismo ga bolje napisali – zaključio je presretni Ivančić.