Grabež, ona statusna možda ponajprije, dotjerala nas je u slijepu ulicu. I dok je Mariji Cafuk upornost i trud bio dovoljan da dogura daleko, danas se čini da je takav savjet potomstvu najgluplje dati. Za početak možda je važno da imaju na pameti da uistinu nisu svi isti, barem kad se steknu uvjeti da glasačkim kutijama priđu bliže
Marija Cafuk. Tako se zove čuvarica sjemena autohtonog varaždinskog zelja, sjajna žena, sjajna poljoprivrednica o kojoj ćete priču na stranicama ove novine skoro čitati. Za ovaj uradak važno je tek reći da joj je 60 i koja godina i da je iz Vidovca, malne općine smještene tu negdje blizu Varaždina.
Marija ima najbolje kiselo zelje vjerojatno na svijetu, iako službeno natjecanje takvog tipa ne postoji, i nije da na to nisu mnogi iz njenog kraja, a i šire, ponosni. No, kad god netko sa strane krene pričati o Mariji, nekako mu se omakne da je u čudu, jer je tako sjajna poljoprivrednica uz to i diplomirana ekonomistica. Ali, recimo da ni to nije za ovaj tekst presudno, ili da nije toliko bitno koliko onaj dio njene biografije kada kaže kako ju je dobri otac nakon osnovne škole poslao u gimnaziju. A u gimnaziju su, reći će Marija, tad išla samo učiteljeva djeca i ona.
Parola ravnopravnosti
To što se školuje nije, dakako, značilo da je oslobođena posla na polju, a sama je sreća što je raditi u polju voljela i voli. No, kako je u gimnaziji bilo dovoljno teško već zbog same činjenice da si dijete sa sela, dok bi obitelj spavala, ona je učila. Da se ne osramoti. Pa dok se danas čudom čude oni kojima je nestvarno da žene od polja zna sve i o ekonomiji, njoj je odavno sve to normalno; i što je bila seljačko dijete u gimnaziji, i što je vodila cijeli jedan odjel u velikom kombinatu iako je bila jedina žena i najmlađa među svim tim voditeljima, i što je otišla na polje i što danas ne ulaže u skupe vozila i apartmane na moru već u onu glavicu zelja varaždinskog od koje joj srce poskoči kad je veliku i lijepu vidi.
Da nismo svi isti i kad nas društveno uređenje uvjerava da jesmo, jasno je odavno. Učiteljica Lenka koja je vodila ‘akavce’, nikada nije shvatila kako je to buco iz b razreda toliko bolji od njenih uzdanica da se u trenutku slabosti požalila kolegici Smilji koja je skrbila o ‘bekavcima’. »Kako je to toliko pristojan i pametan, a roditelji mu radnici!?«, izustila je Lenka. Nema veze što je drug Tito gledao uokviren sa zida učionice, ne može ti od fotografije biti ništa, ali zato i ova sličica lijepo sugerira koliko je parola od ravnopravnosti radništva i seljaštva s ostatkom univerzuma i za tog našeg socijalizma bila šuplja floskula. Da razlika nije bilo, ne bi se školske kute nosile. S druge pak strane, i taj naš buco intuitivno je znao gdje mu je mjesto, pa je koristio svaku prigodu da navrati u goste svom najboljem prijatelju u čijem je stanu jednostavno sve bilo nekako građanski mirno, tiho, pristojno, učeno. Starinski namještaj, uokvirene slike na zidu, časopisi svake vrste tobož nehajno odloženi sa strane… Tu su se i kolači drugačije servirali! Bilo je privlačno navratiti u taj svijet, vjerovati da ima smisla tome stremiti, ako ništa da ima pokrića nada da neće dovijeka on i njegovi biti podstanari. A da sve bude ljepše, u toj građanskoj obitelji nikad nisu pravili razliku, valjda zato što im je dobar odgoj i finoća bila dana, a ne da je moraju »kupovati«.
Maske su pale
Nikad nismo svi bili isti, ali nije da tom nismo težili da smo barem »k’o isti«. A onda je došla demokracija. Ako ništa, svaki glas je tu jednako važan i svi su smjenjivi ako se pokaže da nevaljano rade ono za što smo ih birali. Svi smo narod, to biračko stado, bez obzira jesmo li se naperjali besramno po putu ili smo ostali tamo negdje daleko gdje je mjesto onima koji nemaju talenata za, recimo, cijepljenje preko reda, ili privatizacijske marifetluke. Svi jednako važni, da nema tu i tamo kakvog posljednjeg ispraćaja poput onog zagrebačkog gradonačelnika Bandića, kad i ono malo maskica padne taman da se vidi da su u pravu oni koji su zaključili da smo podijeljeni na dva staleža, dva svijeta, onaj koji ima činit’ kuco i slušat’ upute s vrha i onaj koji sam se bi piše i prilagođava sva pravila. Kad ministar zdravstva pravda sprovod s mali milijun ljudi, kad pokušava reći da je sve u redu iako ih nema 25 sukladno odredbi koju je i on propisao, kad kaže da »virus nije šampion u skoku u dalj« pa da skače tek tako s čovjeka na čovjeka, e onda je i susramlje i feudalizam i dva su staleža i bezobrazluk. Onda je jasno da nismo svi isti. I da je demokracija u nas ukras, ako je i to. A evo kako još nismo svi isti.
Debeljak i Pašalić
Radnici splitskog Brodosplita trebali su primiti plaće do 15. veljače, a nisu ih vidjeli sve do 1. ožujka. Pače, navodno ih ni tada u punom iznosu nisu dobili svi. Uprava Brodosplita za Tportal je priopćila zašto je to tako kazavši: »Razlog zašto je to napravljeno kasnije nego inače je vrlo jednostavan: Brodosplit svoje poslovanje, uključujući i plaće zaposlenika, financira isključivo prihodima koje ostvaruje na svjetskom tržištu. S obzirom na to da zbog neodgovornosti jednog dijela zaposlenika nije obavljena isporuka novogradnje 487 (najkasnije) do 18. veljače, kako je bilo planirano, nego će biti obavljena tek ovog tjedna – Brodosplit nije ostvario planirani prihod.« Ili, drugačije rečeno, vlasnik škvera Tomislav Debeljak, ne dvoji da su krivi radnici. Začudo, nisu bili krivi onda kad se dobit pazarila.
Niti 70 kilometara južnije od Splita, čudo druge vrste. Tvrtka se zove »Apfel«, ima poslodavca čija je tvrtka je Mijo Pašalić, u njoj radi 120 djelatnika a one stambeno nezbrinute djelatnike Pašalić je odlučio stambeno zbrinuti. Riješio im je stambeno pitanje tako da im je sagradio dvije zgrade sa 16 stanova od po 60 metara kvadratnih. Od kraja ožujka do Uskrsa uselit će 13 od planiranih 16 obitelji u svoje stanove. Kvadrat stana plaćati od 650 do 950 eura na rok od 15 godina, s time da u ugovoru nije navedeno da u tom periodu moraju biti zaposlenici »Apfela«. Ili, nove stanare će stan s parkirnim ili garažnim mjestom koštati oko 60 tisuća eura. »Uvjeren sam sto posto da je ovakav način stambenog zbrinjavanja ispravan jer ne može čovjek sam voditi firmu niti živjeti, i to je moja vodilja cijeli život«, kazao je novinarima Pašalić. Svejedno su ostali u čudu, jer ne radi to u nas nitko; niti omogućava da stan radnik ima, niti smatra da živjeti izoliran u ovom svijetu nema smisla.
Huda sreća
S jedne strane Debeljak, s druge strane Pašalić. Jer, nisu svi isti, jer nisu njih dvojica isti kao što iste nisu bile ni Lenka i Smilja. Ali, mi kao da smo neke hude sreće da su se na kupu našli sve sami istomišljenici, oni koji ne dvoje da virus skače u dalj samo po potrebi i to na niže vrste, dok one plemenita kova ne dotiče. Grabež, ona statusna možda ponajprije, dotjerala nas je u slijepu ulicu. I dok je Mariji Cafuk upornost i trud bio dovoljan da dogura daleko, danas se čini da je takav savjet potomstvu najgluplje dati. Za početak možda je važno da imaju na pameti da uistinu nisu svi isti, barem kad se steknu uvjeti da glasačkim kutijama priđu bliže.
Na kraju krajeva
Grabeži i staleži
Siniša Pavić
07. ožujak 2021 07:08
Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL
Grabež, ona statusna možda ponajprije, dotjerala nas je u slijepu ulicu. I dok je Mariji Cafuk upornost i trud bio dovoljan da dogura daleko, danas se čini da je takav savjet potomstvu najgluplje dati. Za početak možda je važno da imaju na pameti da uistinu nisu svi isti, barem kad se steknu uvjeti da glasačkim kutijama priđu bliže
Marija Cafuk. Tako se zove čuvarica sjemena autohtonog varaždinskog zelja, sjajna žena, sjajna poljoprivrednica o kojoj ćete priču na stranicama ove novine skoro čitati. Za ovaj uradak važno je tek reći da joj je 60 i koja godina i da je iz Vidovca, malne općine smještene tu negdje blizu Varaždina.
Marija ima najbolje kiselo zelje vjerojatno na svijetu, iako službeno natjecanje takvog tipa ne postoji, i nije da na to nisu mnogi iz njenog kraja, a i šire, ponosni. No, kad god netko sa strane krene pričati o Mariji, nekako mu se omakne da je u čudu, jer je tako sjajna poljoprivrednica uz to i diplomirana ekonomistica. Ali, recimo da ni to nije za ovaj tekst presudno, ili da nije toliko bitno koliko onaj dio njene biografije kada kaže kako ju je dobri otac nakon osnovne škole poslao u gimnaziju. A u gimnaziju su, reći će Marija, tad išla samo učiteljeva djeca i ona.
Parola ravnopravnosti
To što se školuje nije, dakako, značilo da je oslobođena posla na polju, a sama je sreća što je raditi u polju voljela i voli. No, kako je u gimnaziji bilo dovoljno teško već zbog same činjenice da si dijete sa sela, dok bi obitelj spavala, ona je učila. Da se ne osramoti. Pa dok se danas čudom čude oni kojima je nestvarno da žene od polja zna sve i o ekonomiji, njoj je odavno sve to normalno; i što je bila seljačko dijete u gimnaziji, i što je vodila cijeli jedan odjel u velikom kombinatu iako je bila jedina žena i najmlađa među svim tim voditeljima, i što je otišla na polje i što danas ne ulaže u skupe vozila i apartmane na moru već u onu glavicu zelja varaždinskog od koje joj srce poskoči kad je veliku i lijepu vidi.
Da nismo svi isti i kad nas društveno uređenje uvjerava da jesmo, jasno je odavno. Učiteljica Lenka koja je vodila ‘akavce’, nikada nije shvatila kako je to buco iz b razreda toliko bolji od njenih uzdanica da se u trenutku slabosti požalila kolegici Smilji koja je skrbila o ‘bekavcima’. »Kako je to toliko pristojan i pametan, a roditelji mu radnici!?«, izustila je Lenka. Nema veze što je drug Tito gledao uokviren sa zida učionice, ne može ti od fotografije biti ništa, ali zato i ova sličica lijepo sugerira koliko je parola od ravnopravnosti radništva i seljaštva s ostatkom univerzuma i za tog našeg socijalizma bila šuplja floskula. Da razlika nije bilo, ne bi se školske kute nosile. S druge pak strane, i taj naš buco intuitivno je znao gdje mu je mjesto, pa je koristio svaku prigodu da navrati u goste svom najboljem prijatelju u čijem je stanu jednostavno sve bilo nekako građanski mirno, tiho, pristojno, učeno. Starinski namještaj, uokvirene slike na zidu, časopisi svake vrste tobož nehajno odloženi sa strane… Tu su se i kolači drugačije servirali! Bilo je privlačno navratiti u taj svijet, vjerovati da ima smisla tome stremiti, ako ništa da ima pokrića nada da neće dovijeka on i njegovi biti podstanari. A da sve bude ljepše, u toj građanskoj obitelji nikad nisu pravili razliku, valjda zato što im je dobar odgoj i finoća bila dana, a ne da je moraju »kupovati«.
Maske su pale
Nikad nismo svi bili isti, ali nije da tom nismo težili da smo barem »k’o isti«. A onda je došla demokracija. Ako ništa, svaki glas je tu jednako važan i svi su smjenjivi ako se pokaže da nevaljano rade ono za što smo ih birali. Svi smo narod, to biračko stado, bez obzira jesmo li se naperjali besramno po putu ili smo ostali tamo negdje daleko gdje je mjesto onima koji nemaju talenata za, recimo, cijepljenje preko reda, ili privatizacijske marifetluke. Svi jednako važni, da nema tu i tamo kakvog posljednjeg ispraćaja poput onog zagrebačkog gradonačelnika Bandića, kad i ono malo maskica padne taman da se vidi da su u pravu oni koji su zaključili da smo podijeljeni na dva staleža, dva svijeta, onaj koji ima činit’ kuco i slušat’ upute s vrha i onaj koji sam se bi piše i prilagođava sva pravila. Kad ministar zdravstva pravda sprovod s mali milijun ljudi, kad pokušava reći da je sve u redu iako ih nema 25 sukladno odredbi koju je i on propisao, kad kaže da »virus nije šampion u skoku u dalj« pa da skače tek tako s čovjeka na čovjeka, e onda je i susramlje i feudalizam i dva su staleža i bezobrazluk. Onda je jasno da nismo svi isti. I da je demokracija u nas ukras, ako je i to. A evo kako još nismo svi isti.
Debeljak i Pašalić
Radnici splitskog Brodosplita trebali su primiti plaće do 15. veljače, a nisu ih vidjeli sve do 1. ožujka. Pače, navodno ih ni tada u punom iznosu nisu dobili svi. Uprava Brodosplita za Tportal je priopćila zašto je to tako kazavši: »Razlog zašto je to napravljeno kasnije nego inače je vrlo jednostavan: Brodosplit svoje poslovanje, uključujući i plaće zaposlenika, financira isključivo prihodima koje ostvaruje na svjetskom tržištu. S obzirom na to da zbog neodgovornosti jednog dijela zaposlenika nije obavljena isporuka novogradnje 487 (najkasnije) do 18. veljače, kako je bilo planirano, nego će biti obavljena tek ovog tjedna – Brodosplit nije ostvario planirani prihod.« Ili, drugačije rečeno, vlasnik škvera Tomislav Debeljak, ne dvoji da su krivi radnici. Začudo, nisu bili krivi onda kad se dobit pazarila.
Niti 70 kilometara južnije od Splita, čudo druge vrste. Tvrtka se zove »Apfel«, ima poslodavca čija je tvrtka je Mijo Pašalić, u njoj radi 120 djelatnika a one stambeno nezbrinute djelatnike Pašalić je odlučio stambeno zbrinuti. Riješio im je stambeno pitanje tako da im je sagradio dvije zgrade sa 16 stanova od po 60 metara kvadratnih. Od kraja ožujka do Uskrsa uselit će 13 od planiranih 16 obitelji u svoje stanove. Kvadrat stana plaćati od 650 do 950 eura na rok od 15 godina, s time da u ugovoru nije navedeno da u tom periodu moraju biti zaposlenici »Apfela«. Ili, nove stanare će stan s parkirnim ili garažnim mjestom koštati oko 60 tisuća eura. »Uvjeren sam sto posto da je ovakav način stambenog zbrinjavanja ispravan jer ne može čovjek sam voditi firmu niti živjeti, i to je moja vodilja cijeli život«, kazao je novinarima Pašalić. Svejedno su ostali u čudu, jer ne radi to u nas nitko; niti omogućava da stan radnik ima, niti smatra da živjeti izoliran u ovom svijetu nema smisla.
Huda sreća
S jedne strane Debeljak, s druge strane Pašalić. Jer, nisu svi isti, jer nisu njih dvojica isti kao što iste nisu bile ni Lenka i Smilja. Ali, mi kao da smo neke hude sreće da su se na kupu našli sve sami istomišljenici, oni koji ne dvoje da virus skače u dalj samo po potrebi i to na niže vrste, dok one plemenita kova ne dotiče. Grabež, ona statusna možda ponajprije, dotjerala nas je u slijepu ulicu. I dok je Mariji Cafuk upornost i trud bio dovoljan da dogura daleko, danas se čini da je takav savjet potomstvu najgluplje dati. Za početak možda je važno da imaju na pameti da uistinu nisu svi isti, barem kad se steknu uvjeti da glasačkim kutijama priđu bliže.