Nakon što smo u završnici ovogodišnje venecijanske Mostre, već pomalo umorni od sustavnih termometriranja, nošenja maski od jutra do sutra i mirisa dezinficijensa u dvoranama u kojima je svako drugo sjedalo bilo zapečaćeno zbog distanciranja, pogledali novi trosatni komad Lava Diaza »Genus Pan«, koji se u odnosu na autorove prethodne maratonske filmove može smatrati kratkišem, kratko i jasno smo zaključili – Lav ostaje Lav.

S i bez korone. Kao da se u njegovu opusu ništa izmijenilo nije. Najnoviji Diazov film trebao bi biti uskoro prikazan u sklopu 18. izdanja zagrebačkog Human Rights Film Festivala, gdje je taj iznimni autor već postao njegov zaštitni programski znak, ako to epidemiološke prilike dopuste.

Uspavana kornjača

Doduše, HRT 3 je pod palicom agilnog Deana Šoše nedavno učinio presedan, prikazavši osmosatni Diazov komad »Uspavanka za tužni misterij«, koji je bio sve samo ne uspavanka, iako je prikazan u terminu koji traži hektolitre jakog espressa.

Takvu radikalnu odluku ne pamtimo u programskoj politici sličnih EU kanala, od Artea pa nadalje. Tada je Šoša duhovito prokomentirao da minutaža Diazova filma odgovara vremenu u kojem je pobjednik glasovitog triatlona Iron Man na Havajima isplivao 3,8 kilometara, odvozio biciklom 180 kilometara i trčao 42 kilometra i 195 metara.

Doduše, »Genus Pan« je manje naštetio našim gluteusima, nego dišnom sustavu, dok nam je maska koju smo morali nositi tijekom projekcije zaklanjala dio filmskog platna (Diaz i dalje preferira crno-bijeli widescreen format). Ali barem su nam zapečaćene susjedne fotelje dopuštale da tijekom projekcije raširimo noge i osjećamo se udobnije nego inače.

Inače, darwinovski naziv Diazova komada referira se na znanstvenu klasifikaciju čimpanzi i bonoba, s čovjekom koji je ostao na nivou životinje, sa svim svojim impulsima i ponašanjima. Njegovim nasiljem, agresijom, narcizmom, ljubomorama, obranom vlastitih interesa i zapišavanjem teritorija, egoizmom i instinktom preživljavanja.

Riječ je o njegovim bestijalnim nagonima koji za sobom povlače ratove, diktature i izdaje. Te iste instinkte transformirane u spiralu smrti, Diaz postavlja u prašumu filipinskog Hugawa iz koje se nitko neće spasiti, s mačetom i bez nje.

Nanovo smo se zatekli u zoni autorovih traganja za oblicima povijesti i modalitetima pričanja priče. Jer, »Genus Pan« je prije svega usmena predaja, koja igra na dimenziju sjećanja i (narodnog) mita/legende. »Svijet je još živ«, pjeva njegov junak. Njegovu baladu zamjenjuju rudari koji čekaju u redu da im pohlepni šef isplati nadnicu. Andresu treba novac za liječnje sestre, iako polovina njegove zarade ide drugima.

Odjeven u japanke, Andres kreće s cirkuskom braćom blizancima Baldom i Paulom u prašumsku odiseju na Otoku uspavane kornjače koji je plesao u oblacima. Svako njihovo pijanstvo i svako njihovo zaustavljanje povlače za sobom priče iz prošlosti, njihove demone, nasilje konkvistadora, japanske tiranije, ali i diktature danas, s prokletim konjima i klaunima jezivih pogleda.

Jer, svako njihovo selo postaje neka nova priča ili tragični kor. Ta usmena predaja ostaje vječna Diazova opsesija, bilo da je ona svedena na redundantnost akcije (i produkcije), ali i spoznaju da postoje određena područja koja ostaju nevidljiva ljudskom oku.

Iako će taj isti »genus« kad tad poludjeti u različitim stupnjevima tenzije, kontaminirajući naizgled nevini prostor džungle, kad ono »digitalno« u Diazovu filmu gubi definiciju.

Klupko mitova

Zatekli smo se dakle u tipičnoj rašomonskoj situaciji na rubovima istine, dok akcija poprima dimenzije eksplicitne teatralnosti geste, ali i klaunerije bliske cirkusu, čijem miljeu pripadaju Baldo i Paulo (plaženje jezika, kolutanje očima).

U svijetu u kojem mimski nagovještaji ostaju jedini mogući način pripovijedanja junakovih autodestrukcija i onog složenog klupka mitova i vjerovanja. Onih tajnih figura koje se protežu bespućima filipinske zbiljnosti.

Konju koji postaje nova reinkarnacija demonskog Tikbalanga i Paulu koji se moli poput Krista na raspelu, ali i procesiji flagelanata skrivenih lica, pri čemu Diaz postavlja tu »baštinu« i filipinske legende u politički diskurs.

U kaosu u kojem oslobađanje od sljepila vjere postaje blasfemija, dok psovka priziva evokaciju očaja (»Naš otok razorili su mitovi«).

Jedni način bijega iz pakla ostaje ubojstvo tog famoznog »payasa« (klauna). U razornoj dinamici amoralnosti i paganizma. Zato prema kritičaru Jordanu Cronku, »Genus Pan« ostaje najžešća kritika filipinskog »kolektivnog nesvjesnog«, u filipinskoj povijesti nasilja, od Marcosa i Dutertea, ali i nekih budućih lidera i diktatora koji će se tek ukazati.

U vječnom nasilju fašizma. Jer, kako to kaže profesor na radiju u veličanstvenom brehtovskom pasažu, evolucija još nije završena. Na kraju ostaje tek histerični smijeh klauna/payasa koji odjekuje prašumom, e da bi sankcionirao neminovnu prisutnost zla.

Možda čovjek može postati Gandi, Buda i Krist. I farmer Mang Osting kojeg Diaz navodi u katalogu Mostre kao jedinu osobu koja je u stanju utažiti njegove vegetarijanske potrebe. Ali na nekom drugom udaljenom otoku na kojem ne snivaju uspavane kornjače.