FILMSKE MUTACIJE Bili smo na okruglom stolu koji to zapravo nije bio

Foto Damir Škomrlj

U programu su trebali nastupiti brojni zanimljivi najavljeni gosti, od kojih neki nisu došli. Odazvali se jesu »headlineri« Abel Ferrara i Albert Serra, no susret nije protekao prema planu i očekivanjima uključenih

Ovako je izgledao poziv na događanje u sklopu zanimljivog festivala Filmske mutacije, koji se održava u Rijeci od 6. do 9. veljače: »Pozivamo publiku i predstavnike medija na druženje s ovogodišnjim gostima Filmskih mutacija: Festivala nevidljivog filma XIII. Na kinorazgovoru pridružit će nam se sineasti Abel Ferrara i Albert Serra, producentica i performerica Montse Triola, glumica Cristina Chiriac, filmski kritičar Jonathan Rosenbaum i članovi benda Abela Ferrare – kompozitor Joe Delia te glumac i pjevač Paul Hipp.« Dovoljno zanimljivo da se ekipa Novog lista jučer u 11 sati zaputi do Art-kina i tamo prisustvuje zanimljivom spoju različitih autorskih osobnosti.

Neugodna situacija

U Art-kinu je okupljanje počelo tek iza 11 sati, no razbarušenost nam nikada nije smetala, pogotovo kad znamo da je riječ o rubnom festivalu, rubnom u smislu poetike uključivanja različitih koncepata, koji na film gledaju ne samo kao na proizvod filmske industrije, već i kroz kustoske, performativne i ine aspekte. Nakon okupljanja, od najavljenih su se gostiju pojavili samo Rosenbaum i Serra, pa je umjetnička direktorica Tanja Vrvilo započela razgovor. Tijekom razgovora, koji je već na početku upućivao na odsustvo čvršćeg koncepta, pojavili su se Ferrara i Delia i neko vrijeme izgledalo je kao da će s te pozornice frcati kreativnost i dodana vrijednost začudnih spojeva likova.

No onda se desio muk. Vrvilo je pogled uputila prema publici, koja se pogubila u za tu priliku povelikom gledalištu Art-kina i pozvala ju da postavlja pitanja. Publika nije očekivala takav razvoj događaja pa su pitanja izostala. Vrvilo potom nije imala rezervnu varijantu, pitanja koja bi sama postavila, nego je situacija postajala sve neugodnija s obzirom na to da je ona i dalje inzistirala na pitanjima iz publike, dok se publika sve više uvlačila u sebe. Potom je Ferrara, misleći da su u publici samo novinari, cinično komentirao: »Soba puna novinara, a nitko nema pitanja.«Stiglo je potom jedno stidljivo pitanje, Ferrara na njega gotovo da i nije odgovorio, Vrvilo je i dalje inzistirala da je publika ta koja mora postavljati pitanja, i kao da nije postojao izlaz iz te agonije bez rješenja. Pa je kao završetak tog igrokaza savršeno sjeo upad HRT-ove ekipe koja je pred pozornicom zatražila razgovore jedan na jedan, jer im za potrebe njihova snimanja upravio taj format odgovara. Dakako, bio je to uzaludan pokušaj da se stvar izvuče, jer oni su te razgovore još i ranije dogovorili i bili dovoljno pristojni da ne inzistiraju, kao što to televizije nekada znaju, na tome da se njima prvima udovolji, već su odlučili prisustvovati programu. Koji to, u konačnici, nije bio, jer je organizator očekivao aktivnu publiku (kojoj nije u najavi poručeno da će se od njih očekivati moderacija razgovora), publika je očekivala moderirani razgovor u koji bi se uključila svojim prilozima eventualno kao dopuna, a ne okosnica, i gosti koji su očekivali bilo što, samo ne muk poluprazne dvorane.

No koliko god neslavno završio taj susret iznevjerenih očekivanja, čak i u onom kratkom periodu dok se činilo da sve funkcionira, bilo je trenutaka u kojima je bilo jasno da su pred nama zanimljivi gosti, za koje je šteta da nisu bolje angažirani.

Serra i »Liberte«

Dok još nije bilo Ferrare, Rosenbaum je govorio o svojoj fascinaciji iranskim filmom, spominjući Abbasa Kiarostamija i njegove filmove, pa 22-minutni dokumentarac »The House is Black«, redateljice Forough Farrokhzad, prema njegovu kazivanju rijedak, ako ne jedini primjerak filma koji uspješno spaja umjetnost filma i umjetnost poezije.

Od Alberta Serre saznali smo, pak, na pitanje kamo dalje nakon »Libertea«, filma prikazanog prekjučer u Art-kinu, da mu je teško odgovoriti kamo dalje, jer o tome ne razmišlja dok snima filmove.

– Tražiš temu, scenu, mizanscenu, i težiš sve napraviti drugačije od drugih, pa je teško reći kamo dalje nakon toga. Danas je kod većine filmova jasno da je produkcija iznimno važna. U prošlosti si imao ideju, koju si onda stavio na ekran. A sada su produkcijski uvjeti toliko kompleksni da se tome moraš prilagoditi. Uvijek pokušavam staviti što više svojih ljudi u film, u svim fazama. Kad smo montirali ovaj film, ja i još dvoje montažera, svaki u svojoj sobici, imali smo 330 sati materijala. Onda smo iz tog kaotičnog materijala analizirali njegove snage i slabosti i krenuli – rekao je Serra, dodavši da gledatelju danas treba ponuditi nešto drugačije, nešto zbog čega će sjesti u automobil i odvesti se do kina, s obzirom na to da preko raznih digitalnih platformi ima nevjerojatnu ponudu. E, ali, u toj ponudi, kaže Serrra, više-manje sve je isto. Zato treba biti drugačiji, no opet ne previše drugačiji, jer on, tako, ne uvažava eksperimentalni film u mjeri u kojoj uvažava narativni. I drugačijost, čini se, ima svoje granice.

Večerašnji koncert

Potom smo čuli još nešto i o koncertu koji će se desiti večeras u Art-kinu, u kojem će nastupiti Ferrara sa svojim bendom. Delia, koji nas je neodoljivo podsjetio na središnju vrijednost između Loua Reeda i Micka Jaggera, rekao je da će koncert biti ludilo, da će svirati originalne skladbe Abela Ferrare, pjesme koje su radili za filmove, ali i njegove samostalne autorske pjesme i obrade.

– Kažite svima da dođu sutra! – poručio nam je Delia.

Prije neslavnog kraja druženja još je Ferrara pitao Rosenbauma je li njegova obitelj disfunkcionalna, na što je ovaj ispričao prilično pomaknutu priču o disfunkcionalnosti, pa je šteta da razgovor možda nije otišao još i dalje u tom bizarnom smjeru, no atmosfera je u tom trenutku već bila narušena i spasa tomu događaju dalje nije bilo.

Inače odličan festival nastavlja se projekcijama, večerašnjim koncertom u 22 sata, kao i bogatim programom do nedjelje navečer.