Tri dana evociranja uspomena na spektakularni trijumf. Nevjerojatna klapa, bez obzira na “krvna zrnca”, kao tajna uspjeha prije 40 godina. Nepravedno zaboravljeni, s tugom u srcu, ali sretni što su ostali ona ekipa koja je pokorila svijet. Košarka je njihova jedina stranka
Ranko Žeravica je trenerski mag. Osvojio je zlato na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani (1970.), i najsjajnije odličje na Olimpijskim igrama deset godina kasnije (Moskva 1980.). I još puno toga…
- Za košarku na ovim prostorima značajnija je Ljubljana! Dostigli smo popularnost nogometa, govori Žeravica, koji je na obilježavanje 40 godina od ludila u Tivoliju (1. Jugoslavija, 2. Brazil, 3. SSSR, 4. Italija, 5. SAD…), stigao iz Zaragoze.
Bila su to vremena kada je Ćosić košarci udahnuo poeziju.
– Kada kapetan (Daneu), zove, a trener (Žeravica) stiže prvi, ja sam prvi na šutu…, kazat će u nedjelju ujutro, za doručkom Nikola Plećaš. Dobrovoljno, sa zadovoljstvom, ali ponosni su bili i kada je Tito poslao zrakoplov, a nakon toga probio sve protokole…
Ivo Daneu (73 godine), najbolji slovenski igrač svih vremena okupio je svoju generaciju kod prijatelja. Večeras u Ljubljani, gdje je u sitne sate nestao kaput Petra Skansija, sa svim karticama i ključevima od stana, pa dva dana u Novoj Gorici, točnije na Goriškim Brdima. Gosti malog kluba s velikim srcem, Sončeka. Goriška Brda su slovenska Toskana. Bilo je napornije od priprema kod Žeravice, 15 dana bez lopte…Ovo je bila bitka s čašom, vina kao mlijeka…Povremeno sam spašavao Plećaša, njegov želudac nikada nije upoznao alkohol…Kod Škureka, ili u Dobrovi (podrum Goriška Brda), gdje se godišnje proizvede 12.000.000 litara tog čarobnog napitka.
Petar Skansi je izbjegao subotu, kao i njegov “dvojnik”, Rato Tvrdić, mijenjali su brave na Petrovom stanu… A Rato je festival humora i dobra vica.
Košarkaški savez Slovenije, Hala Tivoli i Grad nisu imali sluha za obilježavanje povijesnog jubileja. Jer, nakon 1970. ništa više nije bilo isto u “kraljici sportova”.
– Njihov problem, nama je ovdje lijepo. Sportaši se druže i nakon raspada bivše države. Nazvao me tajnik Saveza, Rems, rekao da će nas pozvati na Europsko prvenstvo 2013. Ako nam pošalju ulaznice, ha, ha… Nas je onda, kao i sada, krasilo prijateljstvo. Ćosić je bio najbolji. Mogao je igrati sve i dobiti sam svaku momčad. Krešo u košarci kao Maradona u nogometu. Ne mogu zamisliti individualiste, one koji neće igrati za reprezentaciju ako nisu u prvoj petorki. Budalaštine. U Sloveniji i Hrvatskoj nema velikih trenera jer znanje nisu prenosili jedan na drugoga. Ljubomora. Dobro, ni ja nisam nikada postao – trener. Samo u prolazu…Kao trener sam “igrao na terenu”. Mrzilo me ponavljati istu stvar stotinu puta. U naše doba ako je trener nekome dvaput trebao isto kazati, smatrali smo ga budalom. Mi smo više igrali glavom. Košarka je šah, govorio je Daneu.
Nikola Plećaš je tada imao 22, prošlo je 38 godina..
– Svi su djedovi osim mene, pa vidi koliko je vremena za nama. Do trijumfa smo došli radom. Na Olimpijskim igrama u Meksiku, 1968. godine, shvatili smo da smo spremni za nešto veliko, nakon što smo dugo bili u programu. Trijumf u Ljubljani je bio vrhunac sjajnog rada pod vodstvom Ranka Žeravice, koji se pokazao dobrim. Znam da su bila druga vremena, ali tada su se stvarali sportaši i odgajali ljudi. Zahvalni smo Žeravici, njegovim odlaskom prestao je odgoj trenera i igrača…, govori Nikola.
Dragutin Čermak je na svečanost obilježavanja 40. godišnjice stigao iz SAD-a, Palm Deserta, gdje sa suprugom (drugom), Mirom, vodi restoran “Il Sogno”. Preko Atlantika – šepajući, jer operirao je jedno koljeno, ali i drugo se raspada, artroza.
– Europski su kolači najveća atrakcija u mom restoranu. Pa zatim kobasice, španjolske i mađarske. I mediteranska ploča od zelenila. U malom gradu, manje od 50.000 ljudi, ima 126 golf terena sa 18 rupa, pravi raj, govori Čermak.
I Nikoli Plećašu je žao što nije bilo nijednog predstavnika hrvatskog, slovenskog i srpskog saveza.
Tri dana evociranja uspomena na spektakularni trijumf. Nevjerojatna klapa, bez obzira na “krvna zrnca”, kao tajna uspjeha prije 40 godina. U svemu priča kroz jedne jedino naočale – sporta i košarke.
Nepravedno zaboravljeni, s tugom u srcu, ali sretni što su ostali ona ekipa koja je pokorila svijet. Sada bez Ćosića i Rajkovića.
Košarka je njihova jedina stranka.
Tko je dežuran, upitao je ujutro Daneu i svi su prasnuli u smijeh.
Šolman je naručio espresso i tužno gledao jaja sa šunkom…
