Premijera Šnajderove »Drage Tille Durieux!« zatekla je Zagrebačko kazalište lutaka, instituciju koja iz godine u godinu izbjegava bilo kakve nekovencionalnije projekte, prilično nespremno. Jest da je to mjesto u kojem Bourek stidljivo pokušava raditi s teatrom figura, dakako da govorimo i o instituciji koja tradicionalno ugošćuje međunarodni lutkarski festival PIF, ali isto je tako riječ o lokaciji velike glumačke i redateljske inercije čiji se trag osjeća i na najnovijem projektu, posvećenom njemačkoj glumici i hrvatskoj imigrantici Tilli Durieux.

  Kruna Tarle, naime, kao scenografkinja, kostimografkinja i redateljica, očekuje jako puno od svojih izvođača. Očekuje senzibilitet koji izjednačuje glumački i lutkarski eros, očekuje plodno dvojništvo lica i obrazine, a prilično joj je stalo i do slojevitosti pripovijedanja, u kojem tkanina obično funkcionira kao domišljati veo umjetničkih preobražaja.

 Tkanje vizualnosti

Kruna Tarle prvenstveno je majstorica scenske slike. Od prvog prizora, u kojem se na pozornicu spuštaju crteži starinskih ženskih kostima, sugerirajući sablasnu prisutnost davnašnje glumačke garderobe koja kao da je izrezana iz prastarog albuma za djevojčice, preko načina na koji su putnički baloni transformirani u šestinske kišobrane ili kako filmske snimke Zagreba pod njemačkom okupacijom postaju svjedočanstva o djeci rata i njihovim nesretnim licima za koja je marila upravo Tilla Durieux – sve je to materijal predstave koja svojom komemorativnom tematikom i neomeđenošću mašte, kao i potresnim suosjećanjem prema bezdomnima i progonjenima, nekako nadmašuje kapacitete institucije u kojoj se prikazuje.

 To premašivanje kapaciteta najviše se vidi u načinu na koji Mira Bosanac igra naslovnu ulogu, ne snalazeći se u situaciji kad mora publici otvoriti svoju punu glumačku i samim time suautorsku ekspresivnost, štedeći umjesto trošeći svoje »unutarnje lice«, propuštajući brojne prilike da Tilla Durieux postane njezina vlastita koža (a ne samo lutka u naručju), skanjujući se da scenski dotakne i prisvoji hrabrost s kojom je Durieux pristupila tadašnjem zagrebačkom pokretu otpora ili u vrt svoje kuće zakopavala imena djece uhvaćene u njemačkim i ustaškim bitkama ili čistkama.

Kazališno posestrimstvo

Tome nasuprot, zbog sposobnosti da povjeruje u svijet Tille Durieux i da se čak osobno prepozna u njemu, glavno lice ove predstave postaje Siniša Miletić kao Tillin »zamišljeni prijatelj« ili sablast Heinricha Heinea. Miletić lucidno izlazi iz ormarića glumačkog stola za uljepšavanje, taktizira s povijesnom ironijom, pazi da istovremeno čuva i precizno informira Tillin svijet o svemu onome što se događa izvan njezina granica »poznatog«. Miletić je ujedno dokaz da Zagrebačko kazalište lutaka ima izvođače koji mogu suvereno stajati iza i ispred lutke, kao i da im je uprava dužna omogućiti da se to događa redovito, a ne iznimno.

 U predstavi glumački sudjeluju i Marina Kostelac, Luka Peroš te Matilda Sorić, dok autorstvo i izradu lutaka potpisuju Melanie Sowa, Mario Hohmann, Alexander Szallies i Vesna Balabanić. Šnajderova »Draga Tilla Durieux!« s istim je lutkama, ali drugim glumcima, ove godine postavljena i na Odsjeku za lutkarstvo prestižne njemačke škole za lutkarstvo »Ernst Busch« u Berlinu.

 Dvojnost hrvatsko-njemačke koprodukcije za svaku je pohvalu, kao što su to i standardi koje postavlja pred domaću lutkarsku pozornicu. I koliko god nije dobro što su lutke nadigrale glumce, toliko je premoć artefakta pred živim izvođačima ujedno i paradoksalna pobjeda pamćenja, jer su tamo – u istim predmetima – pohranjeni i Tilla Durieux i scenska imaginacija Krune Tarle. Ukoliko volite putovati kroz vrijeme, pogledajte njihovo neobično kazališno posestrimstvo.