Premijera u Art kinu Croatia

"Bosanoga, sasvim slučajna smrt": Višeslojna priča o "drugačijima"

Vedrana Simičević



Baš kao što je redateljica najavljivala opisujući film prošlih tjedana, pitanje kako je točno poginuo Nenad Vižin stavljeno je u drugi plan, iako je materijala za rekonstrukciju nakon istraživanja evidentno postojalo. Izjave sugovornika tj svjedoka događaja – Vižinovih generacijskih poznanika među kojima su i Predrag Kraljević Kralj, Pavica Čabrijan, Zoran Prodanović i Nikica Petković – poklapaju se i praktički jasno govore da je policija tog dana, ničim izazvana, krenula po tko zna koji put trenirati strogoću na bezopasnom mladiću – lakoj meti te da je Vižin ovog puta odlučio pružiti otpor, odgurnuo milicajca, pa se od nastale potjere i »pojačanja« pokušao skloniti u hotel.


Što se tamo dogodilo, nitko od Moraninih sugovornika ne zna, osim da je mladić nekoliko trenutaka kasnije ležao polumrtav na podu ispod hotela, skončavši, u velikim mukama, nekoliko dana kasnije u bolnici. Iako je pokušala doći do »druge strane« te očito pronašla i jednog od pripadnika snaga reda koji su sudjelovali u spomenutoj »intervenciji«, sudionik nije htio pričati pred kamerom, pa redateljica u nedostatku ovih sugovornika ne ulazi dublje u pitanje krivnje i razrješenje slučaja. Iako su neki gledatelji revoltirani dijelom priče smatrali da je trebala u tome ići do kraja, njezin film zapravo jako dobro funkcionira kao višeslojna priča o »drugačijima« koji za nepoštivanje potpuno nebitnih normi kao što je način oblačenja – plaćaju visoku cijenu društvu; to je i priča boli majke koja je izgubila sina i u konačnici o fragmentu iz života jedne generacije koji zaista pokazuje koliko se naše društvo uistinu ne mijenja.  

 Kont


Film »Bosanoga« jedna je od rijetkih prilika da se vidi drugačiji »Kont«, onaj iz osamdesetih. Kont lišen buntovničke romantike »novog vala« i punka, gdje jedna tragična nepravda razotkriva nemoć pojedinca u odnosu na sustav, gdje rijetki izljevi hrabrosti poput javne peticije s imenima i prezimenima na kraju završavaju skriveni na tavanu, a cijela priča o tragičnoj smrti jednog mladog, nevinog čovjeka u nekoj kolektivnoj grobnici mutnih sjećanja, gdje većina stanovnika takve događaje smatra potpuno nezanimljivima. Poveznica s današnjim vremenom, nekome tko živi u Rijeci, poprilično je jasno naznačena diskretnom aluzijom na ubojstvo još jednog benignog riječkog »frika« Simkea te mladog Aleksadra Abramova. Eksplicitno represivnog sustava možda više nema, ali njihove, svima dobro poznate ubojice, također su produkt društva u kojem su »drugačiji« i dalje najlakše mete, a većina građana pred nasiljem i dalje – radije zatvara oči. 


    Osim solidno osmišljene priče, »Bosanoga« se može pohvaliti s odlično odrađenim snimateljskim i montažerskim poslom koji potpisuje Iva Kraljević. Kroz njenu kameru, Rijeka poprima obličje misterioznog lučkog grada, na trenutke šarmantnog, a na trenutke otuđenog i hladnog, u što se savršeno uklapa atmosferična, spora glazbena podloga Vlade Simčića Vave. Kombinacija je to koja ovaj film izdvaja iz niza drugih, »tek« solidnih, dokumentaraca. Bit će, međutim, zanimljivo vidjeti koliko »Bosanoga« može funkcionirati izvan granica Lijepe naše.