I najnovija ZeKaeM-ova premijera doista se realizira kao sudar stalnih Fabreovih »carskih« objava i manifesta, izvedenih posredstvom emocionalnog pathosa glumačkog »sluge«, koji naravno posramljuje aroganciju svog redateljskog i spisateljskog »gospodara«. Fabre i scenografski i kostimografski izjednačuje umjetnika i klauna, s brojnim ciničkim konotacijama revolucije kao spektakla i spektakla kao potencijalne revolucije. No klaun nije tako siguran da je vrijedan podsmijeha, kao što nije opsjednut ni Fabreovom potrebom aplauza ili »primanja društvenog priznanja«. U skromnom klaunu ili izvođaču postoje dimenzije koje nisu obuzdane ni tekstom, ni režijom, ni slikom. Mašković je više od »uloge«. I taj višak omogućuje predstavu. S nekim manje zažarenim izvođačem, ostali bismo na plitkom propagandizmu Fabreova teksta. 

   Sublimni objekt ideologije

Fabre je i dalje opsjednut arhetipskim strukturama umjetnika kao anđela (s obvezatnim krilima) i demona (s obvezatnim palacanjem jezika), što će reći da je redateljski i autorski i vizualno veoma konvencionalan. Daleko je zanimljiviji dramski lik Mrava kao klaunova dvojnika, zrcalnog odraza, rascijepljenog jastva. Mrav je aspekt umjetnika spremnog za nateži mogući rad: za stalno počinjanje iznova, za radno vrijeme koje traje i u snovima, za posvećenosti koje graniče s opsesijama. 

    Fabre uživa u glorifikaciji umjetničkog »ludila«, baš kao i u višeslojnom vrijeđanju publike, prozvane i zbog viška normalnosti i zbog nesposobnosti da slijede umjetnika prema ekstremnim situacijama. Ali na sceni nema nikakvih ekstrema ni inovacija. Dapače, crveni zastor i gomila cirkuske rekvizite inzistiraju na komercijalnim postavkama umjetničkog posla. 

    Postoji koketiranje s kanibalizmom, dapače grickanjem vlastita klaunskog srca u maloj plastičnoj torbici, kao i s obuzdavanjem »ljudoždera« rastezljivim gumicama koje zakratko stežu i na taj način izobličuju krajolik glumčeva tijela, ali potka izvedbe posve je u skladu s gotovo srednjovjekovnim konceptom umjetnika kao samoproglašene žrtve i mučenika, jedino mu ne plaćamo (u škrabicu) za direktnu vezu s Bogom, već mu plaćamo (na kazališnoj blagajni) za potragu koja završava »čarobnim trikom«. Trik će klaunu, tvrdi pisac, donijeti »sublimni užitak« i »vrhunsku slast« metamorfoze.   

Prodori užitka

  Frano Mašković je izuzetna osobnost, što znači da se užitak ove predstave ne stvara u očekivanom polju izvršavanja određenog izvedbenog zadatka, već u načinu na koji glumac – kao privatno lice iza obrazina – čuva i slavi jednu osobitu vrstu mahnitosti, bez koje ne bi bilo kazališta. Samo zahvaljujući toj neotuđivoj mahnitosti ili strasti prema pojačanim afektima, afektima kao ispadima iz žanrovskih i disciplinarnih granica, umjetnik je istodobno i mrav i car. Odnosno, zahvaljujući prvenstveno mahnitosti Frana Maškovića, »Car neuspjeha« postaje predstava koja nas u stopu prati i dugo nakon što smo izašli iz Fabreova starinskog cirkusa.