Zone se nalaze nadomak cestovnih koridora, uz povoljnu klimu, kvalificiranu radnu snagu, industrijsku tradiciju, vladanje pretežitog dijela stanovništva stranim jezicima, kao i ne pretjerana cijena rada, dodatni su plus ovog dijela Hrvatske
KASTAV: Radna zona Žegoti, 16,96 ha
KLANA: Poslovna zona 4,5 ha
BAKAR: Industrijska zona, površina: 500 ha
Slobodna zona Kukuljanovo: 100 ha
JELENJE: Zona poslovne namjene Podhum, 2,42 ha
ČAVLE: Poslovna zona Cernik, 13,76 ha
Zona proizvodne namjene Gorica 11, 33,66 ha
Zona proizvodne namjene Soboli, 14 ha
Zona poslovne namjene Buzdohanj, 17,98 ha
KOSTRENA: Radna zona Šoići, 16,21 ha
KRALJEVICA: Zona Banj-Zlibina, 6,25 ha
Zona Medomišljina-Briljeva, 5,17 ha
VIŠKOVO: Gramat, 7,8 ha
Mavri, 2,6 ha
Kada pak još detaljnije raščlanimo kartu Hrvatske, sasvim je sigurno da će se prvi investicijski val rasprostrti širim područjem Zagreba, Zadra, Istre te – Rijeke. Da, prometna povezanost i blizina zapada bitne su pretpostavke, no mnogo je značajnije da je na tim područjima jako dobro pripremljena cjelokupna infrastruktura za prijem investitora. Drugim riječima, upravo ta područja Hrvatske obiluju velikim, vlasnički i infrastrukturno definiranim poslovnim zonama. Istina, kad je riječ o samom teritoriju Grada Rijeke, teško se može govoriti o nekim silnim hektarima namijenjenim razvijanju takvih poslova, no kad je riječ o njezinom »prstenu«, slika se bitno mijenja. Set od tih osam općina u tom je smislu šarolik. Ovisno o teritoriju, ali i naslijeđu, variraju i površine namijenjene poslovnim zonama. Općine poput Kostrene, Kastva ili Viškova limitirane su površinom, no ima i suprotnih slučajeve – Klana je teritorijalno velika, ali što se tiče poslovnih, radnih zona planovi su još uvijek u povojima. Rekoreder je svakako Bakar koji se jako dobro nastavio na tradiciju nastalu u socijalizmu: poslovna zona Kukuljanovo bogatstvo je nesagledivih razmjera, a koliki joj je pravi potencijal, vidjet će se u desetljeću što slijedi. K tome, bakarske poslovne zone idu u red najvećih u Hrvatskoj, pa i u državama neposrednog okruženja.
Mnogo je zamjerki na adrese političara i gospodarstvenika upućeno u zadnjih desetak godina kad je riječ o propasti riječke industrije. Prošećimo od Kantride do Pećina. Brodogradilište »3. maj« je neprestano na aparatima za disanje. Torpedo je nestao, slijedio ga je i Metalografički kombinat, ispred Luke brodova više nema nego ima, »Rikard Benčić« postoji samo još u sjećanju njegovih nekadašnjih radnika, kao i Vulkan. Jesmo li što zaboravili? Da, nema ni brodara, špeditera, kao ni trgovačkih giganata poput Brodomaterijalai ili Elektromaterijala. Broj radnih mjesta sveden je na trećinu od nekadašnjeg, a da nije bilo silnih investicija u trgovačke centre, Klinički bolnički centar bi bio najveći poslodavac u nekad moćnom, industrijskom gradu.
Ekstremna stagnacija
Tko je kriv? Pa u pravilu odgovor na tako kompleksno pitanje nije jednostavan niti jednoznačan. Osim ako se retorika ne koristi za predizbornu zabavu pučanstva. Jedan od krivaca je svakako povezanost Rijeke sa strukturom nekadašnjeg jugoslavenskog gospodarstva. S obzirom da se ono raspalo, raspala se i riječka privreda.
Iako se mnogi s ovom tvrdnjom neće složiti jer misle da se privredu moglo jednostavno transformirati, zaboravljaju da su osamdesete godine prošlog stoljeća bile vrijeme ekstremne stagnacije kada je investiranje u postojeće pogone u pitanju pa su možda propast i zatvaranje bili – bolja opcija. K tome, Rijeka je počela okretati kormilo te iz industrijskoga grada postajati centrom razvoja – znanosti. Najbolji je dokaz takvoj tvrdnji razvoj trstaskog sveučilišnog kampusa. Moderna zdanja, veliki dijapazon fakulteta i studijskih grupa privlači sve već broj studenata iz drugih regija, tako da primjerice na Filozofskom fakultetu ima smjerova na kojima je 75 posto studenata iz krajeva što zemljopisno i povijesno ne gravitiraju Rijeci.
Glavni grad Primorsko-goranske županije ima i nemali turistički potencijal, a bit će zanimljivo pratiti u kojem će se smjeru razvijati prostor nekadašnje Industrijske ulice kad se dovrši izgradnja Trgovačkog centra »Zapad«. Nestala industrija i iseljena INA otvaraju mogućnost razvoja kulturno-zabavnih sadržaja, a sasvim će sigurno uzletjeti i cijene »kvadrata« na tom području. Ostaci industrijskih postrojenja će se prenamijeniti – što u muzejske sadržaje u slučaju Torpeda, što u smjeru zabave jer ima li bolje pozornice za raznolike manifestacije techno glazbe od ostataka postrojenja Ine na Mlaki?!
Fleksibilna postrojenja
No, koliko god Rijeka od svoje propale industrije stvarala kulturu i zabavu, proizvoditi se mora. E, tu u priču uskaču općine »prstena«. Ne, više se ne grade golemi metalski kompleksi koje su predratna Italija, a za njom poslijeratni socijalizam, dovlačili na samu riječku obalu, već manja, fleksibilna postrojenja. Niču poslovne zone u kojima se definiraju parcele za pogone s pedesetak ili nešto više radnika. Narasli »privatnici« iz socijalizma najčešća su meta, a u velikoj mjeri poslovne su zone i zauzete te traže gradnju novih. Računica jedinica lokalne samouprave je jasna. Definira se vlasničke odnose, investira se u »zemljane radove« i postavljanje infrastrukture, prometno ih se povezuje na već postojeće pravce te se okreće investitorima. Kad se takve poslovne zone u cijelosti aktiviraju, zapošljavaju od 300 radnika naviše, a dio njihova prometa ostaje općinama i gradovima u kojima se poslovne zone i nalaze.
Ono što će investitore iz bogatih država zapada, ni kod njih recesija neće vječno trajati, dovesti upravo na riječko područje, odnosno njezin »prsten«, je upravo besprijekorna organizacija poslovnih zona. Naslonjena na cestovne koridore, neke se nalaze na samo nekoliko kilometara udaljenosti od autocesta, povoljna klima, obilje kvalitetene i kvalificirane radne snage, industrijska tradicija, velik dio stanovništva koje vlada stranim jezicima, kao i ne pretjerana cijena rada, dodatni su plus ovog dijela Hrvatske. Dođe li u skorije vrijeme do manje porezne opterećenosti što s druge strane guši tu istu cijenu rada, a najave idu i u tom smjeru, riječki bi »prsten« mogao postati pravi Eldorado.
Optimizam bez pokrića? Ne, poslovne zone riječkog prigrada već danas zapošljavaju velik broj radnika, tako da je širenje u tom smjeru nezaustavljivo. Grad Rijeka je teritorijalno minimiziran, izgrađenost mu je velika, tako da neće predstavljati konkurenciju susjedima, a kad pogledamo površinu općina Bakar, Jelenje ili Klana, mjesta za izgradnju poslovnih zona ima u izobilju.
