Luksemburg svakako nije grad u koji se može otići dobro tulumariti, feštati i upoznati mlade ljude. Nešto oko 80 tisuća stanovnika, koje preko dana rapidno raste u brojkama zbog zaposlenika iz okolnih država, ne pokazuju pretjeranu sklonost noćnom životu.

Jasno, zanimljivi se lokali mogu naći, prije svega u Grundu, dolinskom djelu Luksemburga. Naime, taj je pitoreskni grad zapravo raspoređen na brežuljicima, koje povezuju viaduktovi koji su izvor noćne more za lokalne akrofobičare, ali i posjetitelje. U dolinskom djelu, ispod tih viaduktova, smjestio se Grund, nekadašnji industrijski dio, a danas jedini boemski kraj u ovom gradu. Taj Grund nalikuje na neki srednjoeuropski grad, kao da je izašao iz leksikona o Habsburgovcima, nekako odskače od ostatka grada, u potpunosti podređenog administrativnim i bankarskim poslovima.

Prosječna plaća u ovoj državici kreće se između šest i sedam tisuća eura, a propisani minimalac je 1.800 eura. Tako da ne čudi velika količina useljavanja u državu, u kojoj Luksemburžani čine tek nešto oko 60 posto stanovništva. Blagostanje mogu zahvaliti i još jednoj činjenici: sve je uređeno do za ove krajeve bolno preciznih granica. Lokalna mala vinarija tako osigurava sjajan život za desetak osoba uz proizvodnju od 90 tisuća butelja, jer se poljoprivredni fodnovi koriste “do koske”. A u isto vrijeme, svakom putniku namjerniku i nenamjerniku u svojoj će vinoteci ponuditi bogat izbor vina, uglavnom bijelih. Luksemburg ima klimu koja mnogo bolje odgovara bijelom grožđu, tako da je više od tri četvrtine proizvodnje vina usmjereno na bijela. A slijedi ih roze, tek desetak posto otpada na crna vina. Ono što još više treba začuditi je cijena tih istih butelja. Obiteljska vinarija Schummacher nudi tako vina za već 3 eura po butelji, a vrhunski rizling, jedan od najboljih, ako ne i najbolji koji je prošao preko nepca ovog autora, dođe tek osam eura. Da radnici na pariškom aerodromu Charles de Gaulle nemaju istinsku potrebu na putničkim torbama vježbati ful-kontakt, u Hrvatsku bi bilo došlo dosta tog vanserijskog rizlinga.

Kako su Luksemburžani poduzetni ljudi, svjedoči priča jednog seoceta. To seoce od 500-tinjak ljudi, imenom Schengen, činjenicu da je bilo domaćinom potpisivanja sporazuma o otvorenim granicama iskoristilo je do kraja. Pristanište na kojem je bio brod na kojem se potpisao sporazum je pretvoreno u turističku atrakciju, a postoje čak i vodiči koji će vas provesti u tih 100-tinjak metara prostora s memorabilijama. Živi dokaz da je moguć turizam i bez plaža. Makar vodičkinja lijepa izgleda spremno pričala 15 minuta anegdotu upitne šaljivosti o tome da su nastali problemi s potpisom na pola rijeke, jer se nije znalo na kojem se teritoriju nalaze.

Novinska pak scena pokazuje kako su Luksemburžani veliki tradicionalisti. Najveće dnevne novine, Luxembourg Wort, prodaju se u 80 tisuća primjeraka, što je za državu od pola milijuna stanovnika impresivna brojka. I vjerojatno hrvatskim vlasnicima i izdavačima tjera slinu na usta. Još je impresivnija činjenica da preko 70 tisuća primjeraka ide u pretplati. A novine izgledaju tako da bi svaki hrvatski direktor u medijima isti tren došao do grafičkog urednika i ustrijelio ga. S druge strane, plaće u novinarstvu su tamo takve da svaki hrvatski novinar dobije poriv otići do direktora kako bi ga ustrijelio. U vrijeme velikih rezova u domaćem novinarstvu, gdje se plaće režu na mjesečnoj osnovi, a ljudstvo gotovo na dnevnoj, gotovo suludo zvuči podatak da Wort ima 40-tak dopisnika širom svijeta.