Zagrebački HNK prošle je godine u svom dramskom segmentu krenuo s koprodukcijama, birajući (uvjetno rečeno) lakši repertoar – predstave koje će imati premijeru izvan Zagreba, gostovati na drugim scenama, a onda se vratiti matičnom kazalištu i zagrebačkoj publici kao vlastita premijera. Nakon »Adagia« Lade Kaštelan koji je u studenome 2010. u izvedbi ansambla HNK-a imao premijeru u Vukovaru, ove je godine Zadar dobio »Gostioničarku Mirandolinu« čime je ponovo pokrenut koprodukcijski ciklus sa zagrebačkom nacionalnom dramom. 

   

 Ova praksa naime ustanovljena je sredinom osamdesetih, kada je trebalo oživjeti zadarsku kazališnu pozornicu i vratiti publiku – 1985. igrala se premijera Stullijeve »Kate Kapuralice« u režiji Ivice Kunčevića. Nakon punih 26 godina, Zadrani su na svojoj sceni imali zagrebačku premijeru, kojom je – uz 40-tu obljetnicu kazališta – otvorena sezona.

    S komedijom, uostalom, danas ne možete pogriješiti, jer je hrvatska stvarnost toliko okrutna i crna da su ljudi željni – nečeg drugog, pa makar to bilo i na sat i pol. Toliko otprilike traje »Gostioničarka Mirandolina« u režiji Saše Broz i dramatizaciji Sanje Ivić, koje su je realizirale u jednom činu.   

Nerv

Redateljica je odlučila »Mirandolinu« staviti u novo vrijeme – ne baš današnje, ali svakako doba kojeg se publika sjeća ili poznaje iz Fellinijeva legendarnog filma »La dolce vita« (Slatki život), koji je obilježio šezdete prošlog stoljeća. To je vrijeme kada su žene (barem u Italiji) bile najelegantnije, a muškarci najbezbrižniji i upravo to ozračje nastojala je Saša Broz prenijeti u igri, scenskoj slici i glazbenoj kulisi. 

    Stvarajući podjelu za »Gostioničarku Mirandolinu«, redateljica se odlučila za niz poznatih glumačkih lica, koja predvodi Marija Škaričić u naslovnoj ulozi, praćena trolistom udvarača – Ranko Zidarić, Zijad Gračić i Alen Šalinović. Ortensiju i Dejaniru igraju Ivana Boban i Vanja Matujec, sobara Fabrizija Jan Kerekeš, a slugu Kristijan Potočki. U najnovijoj postavi »Mirandoline« svi su protagonisti dobili značajne zadatke. Dakako da je Ranko Zidarić pritom imao najviše »mjesta«, što je dobro iskoristio u ulozi Viteza, nezainteresiranog za Mirandolinu. I Zijad Gračić i Alen Šalinović kretali su se u okvirima karaktera likova koje igraju, pritom čvrsto ostajući u granicama stila.   

Kupanje

    Ali ni dio ansambla u (uvjetno rečeno) epizodnim ulogama, nije zaostajao za njima. Izvrsne su bile »glumice« Ortensija i Dijanira čija je komika razigrala prizore predstave, Vitezov sluga (Kristijan Potočki) – iako gotovo bez riječi – ostvario je upečatljivu epizodu, a svoju je malu rolu izvrsno donio Jan Kerekeš (Fabrizio), koji nijedan trenutak na sceni nije potrošio uzalud, pokazujući pravi komičarski nerv.    

    Marija Škaričić bila je neuobičajena Mirandolina – bez očekivane zavodljivosti i prpošnosti – ona je igrala na tip suvremene mlade žene koja zna što hoće i nema se namjere mnogo poigravati s proscima, osim s Vitezom, koji ju zanima već sa stanovišta nezainteresiranosti za nju. Najbolja je bila u duelima s Rankom Zidarićem, koji je kroz lik Viteza ostvario karakter osebujnog muškarca, bonvivana, kakvi se sreću u svim vremenima. 

    Predstava se igra u zanimljivoj scenografiji Dragutina Broza – jednostavno se otvara i zatvara poput višedjelne razglednice, ostavljajući dosta prostora za igru, pa i za »kupanje u moru«, kojim počinje predstava. Kostimi Mirjane Zagorec većim su dijelom ostali u granicama vremena koje je odabrala redateljica, dok je glazba Mateja Meštrovića činila zanimljiv okvir pojedinim prizorima predstave. 

    Otvarajući sezonu s komedijom, zadarski HNK je svojoj pretplatničkoj publici prikazao jedan od dvanaest naslova ove sezone. Uz niz gostujućih predstava hrvatskih kazališta – od dubrovačkog do pulskog, preko splitskog i dakako više zagrebačkih ansambala – najzanimljivijim se čini zadarska premijera »Od Foše do Atlantide (moja Stoše!)« na tekst Zadranina Živka Nižića, vlastitim glumačkim snagama, u režiji Ivana Lea Lema, koja će premijeru imati u veljači sljedeće godine.