RIJEKA Prije točno dvije godine hrvatska nogometna reprezentacija protiv Kazahstana odigrala je posljednju utakmicu kvalifikacijskoga ciklusa za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi i potpuno nevažnom pobjedom (2:1) oprostila se od »mundijala«.

Onoga trenutka kad je pod svodovima zatvorenoga stadiona u Astani sudac odsvirao kraj utakmice, Slaven Bilić redom se počeo grliti s članovima stručnoga stožera i igračima, u očima kojih je zasjala i pokoja suza. Sve je ukazivalo na konačni rastanak. Otprilike pola sata kasnije Bilić je u svlačionici tog istog stadiona u Astani vukao duboke dimove cigarete i ovako zborio:

Ispod rezona  

– Ovo nije moja reprezentacija, niti je ovo moj automobil. Ovo je preozbiljan posao da svoju odluku kažem ovdje u svlačionici u Astani. Uostalom, nisam ja sam u ovoj priči. Tu je stožer, tu su igrači, predsjednik HNS-a, cijeli HNS, navijači, cjelokupna hrvatska javnost i mediji. Dakle, svih se to tiče.

Odluku neću odlagati danima i mjesecima, ali dajte da se vratimo u Hrvatsku, da se nađe cjelokupni stožer. Ja ne mijenjam kurs, ali treba vidjeti kako svi reagiraju. Da se razumijemo, meni je istekao ugovor koji je trajao do kraja kvalifikacijskoga ciklusa, a koji se produžuje ako se Hrvatska plasira na veliko natjecanje.

Tako je poslije prvoga rezultatskoga neuspjeha za kormilom »kockastih« govorio Bilić, koji je stekao jedinstven privilegij praktično sam odlučivati o svojoj sudbini poslije debakla u minulom kvalifikacijskom ciklusu. Sada ispada da je sve bilo izrežirano.

Čelnicima HNS-a na čelu s Vlatkom Markovićem i Zdravkom Mamićem ostalo je dovoljno vremena da se u razdoblju između sramotnoga pijančevanja raskalašenih hrvatskih reprezentativaca u funtatnskoj noći i konačne potvrde rezultatskoga debakla neodlaskom na »crni kontinent« za konzultacije uoči konačne odluke ispod svih rezona.

Bilić je prije dvije godine postao prvi izbornik koji je na klupi reprezentacije preživio neodlazak na veliko natjecanje, bez obzira na to što su zagrljaji i poljupci uz rijeke emocija u Astani sugerirali Bilićev oproštaj.

Druga vremena

Hrvatska nogometna reprezentacija, baš kao i prije dvije godine u Kazahstanu, večeras na Kantridi protiv Latvije po svemu sudeći opet igra utakmicu koja ni o čemu neće odlučivati. Danas je jednako nerealno očekivati da će Grčka u Tbilisiju izgubiti od Gruzije kao što onda nitko nije sumnjao da će se Ukrajina lako obračunati s Andorom. Jedina razlika tiče se činjenice da su »kockasti« u tekućem kvalifikacijskom ciklusu barem osigurali nastup u dodatnim kvalifikacijama.

U oba slučaja, međutim, izbornik »kockastih« nije imao petlje priznati neuspjeh i objaviti konačnu odluku o svojoj sudbini, a hrvatski reprezentativci preuzeti dio krivnje za podbačaj. Radije proklinju »izvitopereno« hrvatsko novinarstvo i osuđuju autore tekstova koji »nemaju sluha« za momčad koja je proživljavala teške trenutke na kraju kvalifikacijskoga ciklusa.

Vremena su se ipak promijenila. Slaven Bilić je, unatoč neodlasku na svjetsku smotru u Južnoj Africi, uživao bezrezervnu podršku javnosti, koja ga danas pribija na križ i već izvjesno vrijeme traži njegovu ostavku. Bilić je u proteklom razdoblju previše kompromitirao ugled reprezentacije i položaj Hrvatske u borbi za plasman na EURO 2012 da bi poslije večerašnje utakmice opet stekao pravo na izbor.

U Rusanovoj valjda više nikome ne pada na pamet raditi presedan u trenucima kada »kockastima« prijeti drugi uzastopni podbačaj. Nije ga smjelo biti ni prvi put. Valjda je to sada svima jasno.