Mostrin ovogodišnji žiri kao da se opredijelio za tablicu sa zvjezdicama koje su filmovima iz konkurencije podijelili kritičari iz »Varietyja«
Iako se očekivalo da će s obzirom na gotovo revolucionarni sastav ovogodišnjeg žirija njegove odluke biti puno radikalnije, te da bi njihovu iščašenom senzibilitetu puno više odgovarali radikalniji komadi poput Lanthimosovih »Alpi« ili Sonova »Himizu«, oni su očito krenuli linijom manjeg otpora. Kao da se nisu htjeli previše zamarati po nepodnošljivoj venecijanskoj sparini, već su bacili pogled na tablicu s onim famoznim zvjezdicama koje su filmovima iz konkurencije podijelili kritičari iz razvikanih medija na stranici dnevnog izdanja »Varietyja«, favorizirajući starog ruskog lisca Sokurova, premda njihovi stavovi uopće ne moraju biti relevantni. Zato se puno radikalnijim pokazao odabir žirija paralelne selekcije »Horizonti« kojim je predsjedavao veliki Jia Zhangke, dodijelivši glavnu nagradu suludom »Kotoku« Shinye Tsukamota.
Sramota
Ako bismo htjeli biti malo ironični, bilo je evidentno da će glavni žiri dodijeliti Coppu Volpi za najbolju mušku ulogu Michaelu Fassbenderu za njegov povremeno iritantni portret muškarca koji ne može ukrotiti vlastito spolovilo. Jer, kako su u žiriju sjedila čak dva deklarirana gaya (Todd Haynes, Andre Techine), autorova kamera ih je prilično izludila konstantno milujući glumčevo nago tijelo, frontalno i posteriorno. On u većini kadrova više pozira no što glumi, koliko god Fassbenderova uloga ovisnika o seksu ostala jedina po kojoj ćemo pamtiti ne pretjerano nadahnutu McQueenovu »Sramotu«. Jer, njegovo vrijeme tek dolazi, iako njegove uloge u »Centurionu« i »X-Men: Prva generacija« nisu dovoljna garancija za konačno osvajanje Hollywooda, ako mu je do toga uopće stalo.
Inače, kad je o Coppi Volpi za najbolju mušku ulogu riječ, naši su afiniteti bili na strani atipične uloge genijalnog Andyja Laua u izvrsnom filmu »Tao jie/Jednostavni život« u režiji Ann Hui, te ultimativne dame hongkonškog Novog vala. Za razliku od traumatiziranog Fassbendera rastrganog između užitka i boli, Lau emanira nevjerojatnu dobrotu, nježnost i iskrene emocije, što je gotovo nestvarno u pokretnim slikama danas. No, zato je čudesna Deanie Yip itekako zaslužila Coppu Volpi u kategoriji najbolje ženske uloge za nezaboravni portret stare sluškinje u istom filmu, vrativši se pred kamere u velikom stilu nakon desetogodišnje pauze, i to s likom koji je petnaest godina stariji od nje. Jedina ozbiljnija konkurencija po mom osobnom sudu bila joj je suluda grčka performerica Ariane Lebed u »Alpama«.
Imigranti
Dobroti junaka »Jednostavnih života« jedino je mogla parirati dobrota starog ribara iz Crialeseova na trenutnke tezičnog komada »Terraferma«, koji odlučuje pomoći etiopskoj ilegalnoj imigrantici i njenom djetetu i prebaciti ih na kopno. Film je osvojio Posebnu nagradu žirija, čime su se barem donekle namirili apetiti talijanskog filma, premda njegov autor vjeruje u slike i storije koje nam priča. A koliko je ovogodišnja angažirana Mostra ostavila prostora čemernim životima subsaharskih imigranata, dokazuje i nagrada »Marcello Mastoianni« za najboljeg debitanta, koja je otišla u ruke mladom Guidu Lombardiju i njegovoj potresnoj dokudrami »La bas« inspiriranoj zaboravljenom viješću o Camorrinoj likvidaciji grupe afričkih imigranata na potezu imeđu Castel Volturna i Casal di Principea, dakle, na onoj istoj ničijoj zemlji koju smo upoznali u »Gomorri«. No, pored sve te Mostrine opsesije imigrantskom problematikom koja slijedi festivalski »human rights« koncept, najmorbidniji komentar vidjeli smo ovih dana u jednom časopisu na autoironičnoj modnoj fotografiji Maria Testina koji je snimio britansku stilisticu Vivienne Westwood kako u maniri »vucumpra« prodaje svoje precijenjene firmirane torbice poslagane na deki položenoj na blatnjavi pod ispred afričkih straćara.
Iznenađenje
Što reći za glavne festivalske nagrade? Dodjela Posebne nagrade žirija filmu iznenađenja »Narod planine, narod mora« bila je poprilično iznenađenje, jer njen autor Cai Shangjun tek slijedi utabane staze autentičnih naracija kineskog socijalnog filma, od »Slijepog okna« pa nadalje, pa nam se čini kao da se žiri time htio iskupiti za šok koji su autor i njegova ekipa doživjeli na svečanoj projekciji njihova filma, prekinutoj zbog požara na reflektorskim instalacijama, zbog čega je publika u panici čoporativno počela napuštati dvoranu. S druge strane, dodjela Zlatnog lava Aleksandru Sokurovu i njegovoj skupoj i grandioznoj ali vitalnoj adaptaciji Goetheova »Fausta« dokazuje da je žiri njome u stvari dodijelio autoru nagradu za životno djelo, a nije nagradio njegov najnoviji film, svjestan njegova statusa dinosaurusa europske »visoke« kulture, dakle, krajnjeg antipoda onom što recimo radi na Mostri nagrađeni Lombardi. A to je barem prema odluci festivalskog žirija trebalo honorirati. Tako to biva kada žiri odluči prodati faustovsku dušu vragu europskog filma.
