ZAGREB Imaš kunu za kruh? – upitala je skromno obučena bakica mlađahnu priliku koja je nepomično stajala pored sata na Trgu bana Jelačića u Zagrebu nešto poslije 11 sati ujutro.

Prilika ništa nije odgovorila pa je bakica, uz karakteristično odmahivanje rukom koja već stoički prihvaća ignoriranje, krenula svojim putem. I ništa joj nije bilo jasno kad je dva metra dalje naišla na još jednu mladu nepomičnu priliku, pa dva metra dalje na još jednu, i tako sve do mreže od 30-ak nepomičnih prilika.

   Ono što bakica nije znala, kao što to nije znala ni većina usputnih šetača na Jelačićevom trgu, jest da je to bilo otvorenje Ganz novog festivala, izvedba predstave »Beckett na svom mjestu« mlade belgijske autorice Leentje Vandenbussche. Točno vrijeme i mjesto predstave nije bilo poznato, ideja je bila da zainteresirani sami potraže predstavu negdje u gradu, ili da se posebno umiljavaju organizatorima Festivala iz Kulture promjene, zagrebačkog Studentskog centra.

Predstava je zato i odigrana pred većinom slučajnim prolaznicima i pokojim novinarom. Zato i nisu čudili razni komentari prolaznika koji se nisu mogli načuditi nepomičnim prilikama u centru Zagreba. »Je li to opet neko demonstriranje?«, upitala je žena natovarena vrećicama s placa.

   Ne, nije bilo demonstriranje, niti ikakvo prosvjedovanje, možda tek demonstracija čekanja. Ime Becketta u naslovu predstave u svakom slučaju asocira na čekanje, koje je mlada Belgijka konceptualno osmislila. U razgovoru s njom doznajemo da je predstava prvi put izvedena 13. travnja 2006. godine, na 100-godišnjicu rođenja Samuela Becketta, potaknuta njenom fascinacijom kako Beckettom tako i čekanjem. Dosada i konstantna fascinacija ispreplitali su se u čitanju i nije joj bilo druge nego te koncepte potražiti i izvan Becketta. Dvije godine je istraživala, pješačila, čekala i razmišljala i konačno došla do koncepta predstavljenog ovom predstavom.

   U praizvedbi je koncept bio čak i »beketovskiji« – sudionici su morali biti muškarci stariji od 50 godina, dok su u zagrebačkoj premijeri sudionici bili svi koji su se za to prijavili. Osim onih sa zdravstvenim problemima, jer pristankom na sudjelovanje u projektu pristali su i na to da neće znati kad će on završiti. Dobili su samo osnovne koordinate: najavu oduljeg stajanja, hranu prije početka izvedbe, bočicu vode ispred nogu i zabranu govorenja, korištenja satova i mobitela.

   Pitamo Vandenbusche je li dosad bilo kakvih incidenata, kolabiranja. Kaže da je u svim izvedbama samo jedan sudionik odustao, a dvoje su morali sjesti. I dan danas je, kaže, presreću bivši sudionici i pitaju: »Koji je k… to bilo?«, još uvijek razmišljajući o snažnom i miješanom iskustvu čekanja. Prolaznici pak svugdje reagiraju slično; i u Belgiji su mislili da je to možda kakav prosvjed, a jednom su prilikom bili sigurni da se radi o zen-budistima.

   Zagrebačka predstava?

   Tko zna, možda su još uvijek tamo i čekaju.