Povijesni neuspjeh

Debakl na Eurobasketu: Vrijeme je za preuzimanje odgovornosti

Zoran Čutura

Imena koja su šutke ispratila dvogodišnji horor imaju i veću odgovornost na sebi od igrača i izbornika. Jesu li uopće svjesni toga da i njima »ističu mandati« litavskim događajima? Da bi odstupanje s funkcija bilo najmanje što mogu učiniti za dobrobit naše košarke?

ZAGREB Nakon prijevremenog ispadanja s Eurobasketa u Litvi košarka nam nema budućnosti, pa se malo možemo baviti prošlošću. Kako je uopće došlo do ovog debakla? Prošli izbornik bio je Jasmin Repeša, koji svoj ciklus završio šestim mjestom na Eurobasketu u Poljskoj 2009. Tada su se organizirali okrugli stolovi na kojem su ga napadali svi, od penzionera, preko estradnjaka do sadašnjih i bivših košarkaških djelatnika. »Cipelarenje Repeše« bilo je omiljeni nacionalni sport… Bivši izbornik je svoje greške priznao, prvenstveno pogreške u selekciji, što baš i nije običaj u košarci, gdje se vlastite greške u pravilu ne priznaju, i valjalo je izabrati novoga. Logična opcija bio je Dražen Anzulović, njegov pomoćnik i dugogodišnji intimus, pričuvna varijanta bio je Velimir Perasović, koji je tada uspješno vodio Cibonu, no kao »deus ex machina« povjerenje je dobio Joke Vranković, koji je u tom trenutku imao trenersko iskustvo u Širokom i polusezonu u Ciboni iza sebe.      

Falsificiranje rezultata




Izbor se tada činio neobičnim i nelogičnim, ali nije bio prvi takav izbor – i Neven Spahija je izabran za izbornika nakon 2001. i ispadanja od Turaka u četvrtfinalu, iako je logičniji izbor tada bio Jasmin Repeša. Pa je Spahija uz reprezentaciju učio, stasao, i napredovao do uloge cijenjenog i uspješnog trenera, a posljednjoj njegovoj akciji s reprezentacijom – Eurobasketu u SiCG 2005. – ne mogu se naći neke ozbiljne zamjerke. Ispadanje od Španjolske u četvrtfinalu bilo je uglavnom posljedica sudačkih manipulacija i ozljeda Kasuna i Planinića baš na toj tekmi. Utoliko se, eto, i od Vrankovića mogao očekivati sličan put, učenje uz greške, pomlađivanje repke, i, u najmanju ruku, opstanak na svjetskoj sceni, kuda se reprezentacija vratila s Repešom.



Ozljeda mišića zadnje lože Marka Tomasa je puno ozbiljnija no što se činilo prema prvim pretragama, neposredno nakon utakmice s Makedonijom na Eurobasketu. Po dolasku u Istanbul obavio je magnetnu rezonanciju, i odmah je poslan u Munchen, gdje će danas biti operiran. Nakon operacije bit će šest tjedana na štakama, a tek nakon toga počinje period rehabilitacije, za koji u ovom trenutku nitko ne zna i ne može znati koliko će dugo trajati. Prpustit će velik dio sezone, što je ozbiljan udarac za njegov matični klub, Fenerbahče.



No, njegov izbornički put završio je onako kako je i počeo – nespretno i nelogično, formulacijom o »isteku mandata« nakon ostvarenog omjera od 4-7 na službenim utakmicama i blamaže u nekoj litavskoj vukoj…ni. Na Svjetskom prvenstvu prošlog ljeta repka je uglavnom izgledala loše, osim u prvoj i jedinoj utakmici nokaut faze, kad su za jednu loptu izgubili od Srbije, no teškim su se falsifikatima ta izdanja pretvorila u – teško mi je i sada to napisati – optimalni rezultat. Nije problem napraviti pogrešku, problem ju je ne prepoznati, i ne ispraviti. A kad to tada nije učinjeno, Litva je samo logična posljedica nojevskog guranja glave u pijesak. Da se netko tada usudio reći »car je gol«, vrlo vjerojatno bi danas naša repka počinjala drugu fazu Eurobasketa s izgledima za četvrtfinale i dodatne olimpijske kvalifikacije.      

Vrankovićev žig




Još uvijek nitko nije preuzeo odgovornost za bilo što, osim nekih igrača koji su se javno posramili onoga što su prezentirali. Izbornik mora preuzeti svoj dio odgovornosti, kad je sjedao na nacionalnu klupu nije bio spreman za to, kao što nije nimalo spremniji za vođenje reprezentacije ni dvije godine nakon izbora, i vrijeme je da se to kaže i da se to prizna. Ako to ne želi učiniti, naškodit će sam sebi i svom poslu koji je izabrao kao životno opredjeljenje. Sve je to skupa za njega došlo prerano, i nosit će taj žig do kraja karijere, još će se dugo buditi obliven znojem usred noći.


No, puno je veći problem stav onih koji su ga izabrali, podržavali i tolerirali, na štetu košarke kao sporta. Način izbora prvog čovjeka struke u Hrvata je ovakav – predlaže ga Stručni savjet, prihvaća Upravni odbor, uz »bigbraderovski« nadzor predsjednika. Imena koja sjede u tim tijelima, a šutke su ispratila dvogodišnji horor, imaju i veću odgovornost na sebi od igrača i izbornika. Jesu li uopće svjesni da i njima »ističu mandati« litavskim događajima? Da bi odstupanje bilo najmanje što mogu učiniti za dobrobit naše košarke? Pa da vidimo hoće li itko od njih beknuti u idućem periodu, ili će šutiti kao pi..e do izbora slijedećeg izbornika.