Pokušajmo prebrojiti: Dontaye Draper, Chris Owens, Chris Warren, Papa Diasse, Diante Garret, Jerome McGhee, Demonte Harper, Brian Chase, Antwain Barbour, bojim se da sam nekoga zaboravio koliko ih ima. Neki su mladi, neki u najboljim godinama, neki su veterani. Neki su mali, neki su visoki, neki su mršavi, neki su jaki, svi su tamnoputi. Pa im onda dodajmo »bljedolike« Josha Heytvelta, Sašu Ožbolta, Matjaža Smodiša, Miralema Halilovića, po istim kriterijima na listu spada i Goran Suton, a ostale ćemo za ovu priliku ostaviti na miru, makar bismo im mogli priključiti još poneko ime kad bih želio baš tjerati mak na konac. Svi ovi mladići su košarkaši, svi će oni predstavljati hrvatske, pače zagrebačke, klubove u regionalnoj ligi, a svi oni imaju veze s hrvatskom košarkom koliko i autor ovog teksta ima veze s cijepanjem atoma, bez obzira na to imaju li hrvatsko državljanstvo, čekaju li ga ili ne čekaju. Ako sam dobro prebrojio, ima ih petnaest, ako me pamćenje dobro služi, nikad u domaćim košarkaškim klubovima stranci nisu bili zastupljeniji i nikad se od njih nije više očekivalo.
Ovo nije nekakav opskurni rasno-ksenofobični pamflet, jer da ima domaćih igrača – igrali bi u tim sredinama, ovo je samo pokušaj odgovora na pitanje kako je i zašto došlo do ovakve neobične situacije u oglednim klubovima nacije koja se diči velikom košarkaškom tradicijom, Krešom Ćosićem, Draženom Petrovićem, Kukočem, Rađom, Vrankovićem, Plećašem, Šolmanom, Skasnijem, braćom Tvrdić… I to u uvjetima kad naš Savez svakojakim administrativnim ograničenjima pokušava smanjiti broj stranaca u klubovima, i pokušava utjecati na davanje više prilika domaćim mladim igračima, zaglavljenim u vakumu između talenta i kvalitete. Svako je pravilo tu (samo) da se zaobiđe, pa i naturaliziranje stranih igrača osnovnu ulogu ima u zaobilaženju pravila po kojem u domaćim natjecanjima samo dva strana košarkaša istovremeno mogu biti na parketu. A u europskim natjecanjima koja će igrati ti klubovi, kao i u regionalnoj ligi – nikakvog ograničenja po tom pitanju nema. Credo quia absurdum rekao je… tko ono… valjda Milan Bandić kad je izgubio predsjedničke izbore, pa tako i ja vjerujem jer je cijeli taj čušpajz apsurdan.
Ako neki današnji prosječni košarkaš u optimalnim godinama ima, štajaznam, između 20 i 30 godina, onda je rođen između 81′ i 91′, ako bi se ozbiljna košarka trebala početi igrati u dobi od, štajaznam, 12 godina, onda bi ta skupina trebala krenuti sa sportom između 93′ i 03′ i trebala bi biti »autentični hrvatski proizvod«. Pa gdje su, kvragu, ti hrvatski igrači, tko ih to nije uspio naći, utrenirati, razviti, i poslati u bijeli svijet, uključujući i naše klubove koji igraju u NLB ligi? Diskusija o tome mogla bi biti jako dugačka, jedni će reći da je svemu kriv rat (djelomično točno), drugi će spomenuti recesiju (krivo), treći će kazati da ih ionako baš briga za košarku, jer su nam uspješniji i tenis i vaterpolo i rukomet i skijanje (točno), a nogomet je nedodirljiv, na posebnom mjestu u toj obitelji sportova (baš me briga za nogomet).
Košarka je izgubila bazu, jer svi loptački sportovi ciljaju na istu skupinu djece, a djeca se opredjeljuju za druge sportove, košarka je izgubila sustav proizvodnje, jer ni od onih koji se za taj sport opredijele ne uspijeva dobiti kvantitetu i kvalitetu, prirodni proces proizvodnje je prekinut jer se gase, ili životare, sredine koje su tradicionalno proizvodile igrače, za što je kriv nesretan sustav natjecanja, nema novaca da se treniranjem i odgojem djece bave iskusni treneri-pedagozi, pa se na njima iživljavaju treneri-početnici koji će prihvatiti bilo koji posao, bilo gdje, nakon što fakultetsku diplomu ponosno pokažu mami, »mama, ja sam sad trener«, nema novaca niti da se u Hrvatskoj zadrže ni domaći igrači osrednje kvalitete, pa su trbuhom za kruhom popunili strane lige, od slovenske, preko slovačke i mađarske, do ukrajinske i austrijske, niti Savez niti klubovi nemaju viziju razvoja košarke u cjelini. Dovoljno? Za sada, s tendencijom da se u budućnosti još i poveća broj stranaca u našoj košarci, a ova se temica proširi na duplericu pod radnim naslovom »traže se hrvatski košarkaši«.
