Treći dan Venecijskog festivala obilježili su prekrasna Monica Bellucci, hongkongski akcijski junak Jet Li te kanadski redatelj David Cronenberg i cijela glumačka ekipa njegova najnovijeg filma »A Dangerous Method« Keira Knightley, Viggo Mortensen, Michael Fassbender, Vincent Cassel i Sarah Gadon. 

Poput Clooneya i Polanskog čiji su filmovi prikazani prva dva dana, i Cronenbergov film baziran je na kazališnom komadu »The Talking Cure« Christophera Hamptona koji je napisao i scenarij za film. 

Budući da se film temelji na stvarnim događajima i stvarnim likovima Jungu, Freudu i Sabini Spielrein bilo je zanimljivo doznati kako su se glumci pripremali za svoje uloge: Keira Knightley , koja obožava povijest i kostimirane drame, pročitala je mnoge knjige i Sabinine dnevnike; Viggo Mortensen uživao je u pismima koje su izmjenjivala dva velika psihoanalitičara, a Michael Fassbender se zadovoljio scenarijem koji je bio gusto napisan, dodavši da je pročitao i jednu knjigu koju je Jung napisao za djecu, smatrajući da je time sve shvatio. 

Uzevši riječ, redatelj Cronenberg prvo je rekao da je za njega ovogodišnji festival vrlo specifičan: – Ovo je 68. po redu Venecijski filmski festival, a ja imam 68 godina, festival je otvoren filmom »The Ides of March« (po starorimskom kalendaru Martovske ide su bile 15. ožujka), a to je i datum mog rođenja… 

Razgovor se zatim nastavio o filmu koji – po mnogima – baš i nije karakterističan za Cronenberga. 

– Nikada nisam mislio da radim neku posebnu vrstu filmova. Uvijek se potpuno posvetim sadržaju i likovima i snimam ono što oni od mene zahtijevaju kako bi nastala cijelina. Svakom filmu dajem ono što on od mene traži, a naravno da s godinama i nakon toliko snimljenih filmova mijenjam i svoju viziju o filmu – rekao je redatelj. 

Slijedio je i komentar o odabiru baš tih glumaca: »Mislio sam da svi oni imaju potrebu za dozom psihoanalize i imao sam pravo – sada su svi manje neurotični«. (Zvezdana PILEPIĆ)

 Naravno, ovo nije Cronenbergov prvi izlet u skrivena područja psihijatrije. Sjetimo se motiva šizofrenije u »Pauku« i Edipova kompleksa u »Blizancima zla«. Dakle, dr. Jung i dr. Freud. Potonjeg portretira genijalni Viggo Mortensen. Između njih je Jungova pacijentica Sabina Spielrein (Keira Knightley) u koju je on ludo zaljubljen. Ta krhka ruska Židovka ušla je u njegovu švicarsku kliniku s jezivim facijalnim grčem nalik na oživjelo platno Oscara Kokoschke, postavši njegov seksualni detonator i mračni predmet žudnje. A kasnije će postati slavna psihoanalitičarka, specijalizirana za dječju psihologiju. 

 Akt Monice Bellucci

S Jungom ju je zblizila ljubav prema Wagneru. Najprije on psihoanalizira i bičuje nju jer je to radio i njen tatica, a potom ona njega, izgradivši tezu o povezanosti seksa i smrti, kreativnog i dijaboličnog, dok Jungov san o krvavoj Evropi nagovještava dolazak Prvog svjetskog rata. Pritom je Cronenbergov prosede krajnje elegantnan i smiren, kao da se ludosti poput »Videodromea« nikad nisu dogodile. 

Psihologijom jedne turbulentne veze bavi se i neuništivi Philippe Garrel u drami »Un ete brulant«. Dovoljan je bio prvi dugi kadar s aktom Monice Bellucci koja pozira mužu slikaru da shvatimo zašto je on izvršio samoubojstvo (glumi ga režiserov sin Louis) . Ono se događa već na samom početku filma, da bi se priča potom vratila u prošlost. Dijalozi između Bellucci i njena ljubavnika svedeni su na minimalizam u stilu »Vjerujem u Boga«. »Šta da?«… No, njegovi rasplesani pozeri samo dokazuju da Garrel i dalje ne želi napustiti rubna područja francuskog Novog vala, smatrajući da je Sarkozy »govno«, a Talijani se još uvijek odmaraju od Risorgimenta. Zato ga njegovi predani fanovi tretiraju poput neke zaštićene vrste.   

Stotina udaraca

Neku vrstu mladog Garrela upoznali smo u japanskom izletu iranskog sineastaa Amira Naderija (»Rez«). Priča je to o frustriranom mladom filmašu koji obilazi grobove Kurosawe, Ozua i Mizoguchija, te organizira za prijatelje filmofile projekcije filmskih klasika na krovu svoje zgrade, na koji je dogurao 35mm projektor. Na jednoj od tih projekcija otimaju ga yakuzini killeri i odvode u oronulu boksačku dvoranu gdje postaje boksačka vreća kako bi prikupio novac kojim bi trebao isplatiti bratove dugove. Na svaki udarac on izgovori naslov jednog filma, da bi na kraju primio stotinu udaraca i izgovorio naslove stotinu filmova koji se nižu u odjavnoj špici. A krov kao seminalni prostor japanskog filma danas, transformiran je u neku vrstu »Kina raj« s kinooperaterom kao ultimativnim mučenikom filma. 

Spor i repetitivan, Naderi se nije bitno odmaknuo od iranske faze, iako uloga Kiyoshija Kurosawe kao savjetnika za režiju i lokacije ostaje prilično dubiozna jer film gotovo da ne izlazi iz interijera boksačke dvorane, sveden tek na nekoliko panoramskih fotografija Tokija i junakova hodočašća po grobljima slavnih. 

Sveprisutni festivalski »agrarni« trend nastavlja i kanadski filmaš Guy Edoin s efektnom dramom »Marecages« (Močvare) u kojoj se majka i njen sin koji joj pomaže na farmi, moraju suočiti s teškom stvarnošću nakon tragične smrti oca kojeg je prignječio kombajn. Život će im se izmijeniti dolaskom muškarca koji je pokušao spasiti oca, te mladog farmera koji postaje dječakov predmet žudnje.