Moji filmovi zapravo nisu o glazbi, već glazbu koristim kako bih oslikao ljude i kulturu. Uvjeti koji su stvorili neki glazbeni pokret – to je ono što me zanima
Filmski kroničar punk pokreta u Engleskoj, bliski prijatelj Sex Pistolsa, Ramonesa, autor velikog broja glazbenih dokumentaraca, no i igranih filmova te video spotova za najveće zvijezde današnjice poput Boba Dylana ili Rolling Stonesa. To su samo neki od dijelova biografije engleskog redatelja Juliena Templea koji je ponovo ove godine navratio kao gost na Motovunski filmski festival. No za razliku od prošle godine kad je s publikom puno pričao o svojim »Sex Pistols« danima, ili pak ekraniziranju priče o svom velikom prijatelju Joeu Strummeru, Temple je ove godine na MFF donio dva nova filma, od kojih svaki progovara o po jednom od legendarne braće Davies iz još legendarnijih Kinksa.
– Kinksi nisu bili poznati samo po svojoj glazbi, već i po dramatičnim odnosu ljubavi i mržnje braće Davies, njihovim spektakularnim svađama na pozornici, sukobima koji zadiru sve do djetinjstva. Meni je osobno to uvijek bila strašno zanimljiva priča i za igrani film. Obojicu sam znao još kao dječak, jer sam odrastao u sjevernom dijelu Londona, gdje su se i oni motali. Markirao bi iz škole samo da mogu gledati Kinkse kako piju ispred puba. Ray bi me potapšao po glavi i slično… Tada su bili apsolutne zvijezde.
Teško je ostati normalan
Prvo što se zatim dogodilo je da sam dobio e-mail do Davea u kojem je pisalo nešto tipa »Izdao si me, neću nikad više pričati s tobom, ništa od našeg filma…«, što je zapravo značilo »A gdje je moj dokumentarac?«. I tako sam morao napraviti dva filma.
Poslije mi se svidjela ta ideja, jer oni pričaju dvije iste priče, no baš kao u »Rashomonu«, svaki ima svoju ideju o tome što se dogodilo.
Kako je to snimiti film o svojim dječačkim idolima?
– Pa, mislim da sam naučio nešto, bar neke stvari o tome zašto imaju takav odnos. Oni su odlična grupa i ja sam kao dijete koje je tih godina odrastalo u Londonu, imao dojam da se obraćaju meni, jer njihove pjesme govore o odrastanju u Londonu. Filmovi o njima su zato na neki način i filmovi o meni.
Radili ste s jako puno osebujnih, kultnih glazbenika i grupa, od Sex Pistolsa, preko Ramonesa, Clasha do Rolling Stonesa… Mislite li da je pravilo da se iza njihovih priča uvijek kriju neki ekscesi i »teški« karakteri?
Misliti svojom glavom
Imate karijeru dugu tri i pol desetljeća. Nalazite li i danas svijet glazbe tako intersantnim kao nekad?
– Jedan od razloga što radim priče o vremenu punka je zato što današnjoj djeci želim ispričati kako je izgledalo to vrijeme kad su mladi kreativnim i društvenim djelovanjem mijenjali vlastitu kulturu jer nisu bili zadovoljni. Danas su klinci, čini mi se, izgubili puno od sposobnosti da misle svojom glavom, kritiziraju, mijenjaju situaciju i kažu što zaista misle. Mislim da je razdoblje punka bio jedan od posljednjih trenutaka u kojem se takvo što događalo, a svakako bi se trebalo događati ponovo. No isto tako mislim da bi filmove o mladima trebali raditi mladi.
Snimili ste u životu i puno video-spotova od kojih neki i danas imaju kultni status. Je li to bio »samo posao«?
– U početku sam ih zaista volio snimati. Imali smo tada dosta slobode i bilo je to kao da vodim neki filmski dnevnik. Nešto bih usnio ili zamislio i već nakon dva tjedna milijuni ljudi gledali su to na televiziji diljem svijeta. Bilo je to vrlo čudno. S filmovima sve ide puno sporije – tri godine vam trebaju za scenarij, pa još dvije tražite novac. U ranim danima video-spotova imali ste malo vremena da sve završite i veliku umjetničku slobodu, jer diskografske kuće nisu još znale toliko o reklamama i marketingu – što je danas presudno kod snimanja video »brojeva«.
Jeste li mislili da će vaša karijera baš krenuti u ovom pravcu?
– Još dok sam bio dječak znao sam razmišljati o ideji spajanja filma i glazbe, vjerojatno jer sam odrastao u odlično vrijeme za glazbeno stvaranje u Londonu. I s punkom sam to osjetio ponovo, nakon što sam malo porastao. Nekako mi se činilo da bi, obzirom da svijet voli englesku muziku, postojala i publika za takvu vrstu filmova.
Što Vi slušate?
Film o Londonu
Kad pogledate unatrag, u kojima svojim filmovima mislite da ste najbolje izvukli tu kombinaciju glazbe, života i filma?
– Možda je to kliše, no što više gledam unatrag svoje filmove, sve više razmišljam što sam mogao učiniti bolje. I tako sam uglavnom zaokupljen filmovima koje sam upravo napravio. Volim »Rekvijem za Detroit« jer je taj film imao vrlo jak utjecaj na ljude, a taj je grad imao vrlo jak utjecaj na mene. Kad sam bio tamo, činilo mi se kao da hodam po ruševinama svoje vlastite civilizacije, ne grčke ili rimske. Kako smo svi naivno vjerovali da je ovaj trenutak u kojem živimo vječan, na primjer da će nešto tako uobičajeno kao masovna proizvodnja automobila, postojati zauvijek…
Imate trenutno nekoliko projekata, o čemu se sve radi?
– Pa upravo intenzivno radim na filmu o Londonu, za potrebe Olimpijskih igara. Točnije, radim film o povijesti Londona, prikazan kroz glazbu. U zadnje vrijeme radim dosta filmova o gradovima.
Čini se vrlo zahtjevnim zadatkom u jednom filmu ispričati glazbenu priču o Londonu…
– Da, zaista nije jednostavno. Pokušavam to napraviti na način da ispričam priču o transformaciji Londona iz »bijelog« engleskog viktorijanskog kraljevskog grada u multikulturalnu »eksploziju« ljudi iz cijelog svijeta što je London sad, i to putem glazbe koja je svojevrsni narator filma.
U kontekstu »Rekvijema za Detroit«, bit će zanimljivo vidjeti što ćete u filmu reći za London…
– Mislim da je London posve siguran od sudbine Detroita zahvaljujući silnim imigrantima i nerasističkim stavovima koji prevladavaju. Detroit svoje umiranje ima zahvaliti i velikom problemu rasizma. London je na kraju Drugog svjetskog rata bio uništen, bombardiran, iscrpljen. Dobio je novu vitalnost i energiju od ljudi iz drugih dijelova svijeta, i sad je to vrlo uzbudljiv grad – predvodnik nove filozofije globalnih gradova, sa stanovnicima iz cijelog svijeta. Za razliku od velikih američkih gradova, gdje susrećete, recimo, puno Meksikanaca koji očajnički žele biti Amerikanci, u Londonu se ljudi smatraju Londončanima, bez da gube svoje korijenje i svoju nacionalnost.
Radite paralelno i film o Riju de Janeiru?
– Da, s Mikeom Downeyem, o tome kako se Rio pomaknuo od diktature u sedamdesetima i kako je upravo glazba tamo postala pravo oružje promjene. Mislim zapravo da moji filmovi nisu o glazbi, već glazbu koristim kako bi oslikao ljude, kulturu. Uvjeti koji su stvorili neki glazbeni pokret – to je ono što me zanima. Rockumentary tipa onog gdje glazbenici sjede, pa ide neka priča »sjećam se kad sam napravio taj album…«, pa prolije kavu na mix pult, to me apsolutno ne zanima.
Imam i dosta drugih projekata – triler o britanskom ambasadoru u Uzbekistanu nakon 11. rujna, baziran na istinitoj priči, pa film o jednoj djevojci involviranoj u pad Al Caponea, s američkim glumcima… To su samo neki. Najbolje je tako, imate više projekata, pa žonglirate i nešto od toga na kraju i snimite.
