Spajanje sa svjetskom scenom

Možete li, koliko vam to vaša uloga ovdje dozvoljava, reći par osobnih dojmova o Filmskom festivalu u Puli?

– Sjećam se Pule devedesetih, koja je bila katastrofa, sjećam je se prije deset godina. U svakom slučaju, ovaj festival napreduje.  Napredak ide polako, mislim da u kontekstu regije  može biti jako dobra priča, ali tu ima još dosta posla. Treba ići k tome da festival postane bitan i izvan granica države, spojiti to, što je više moguće, sa svjetskom scenom. Napraviti pravi izlog nacionalnog filma prema svijetu, ali onda da to teče i u obrnutom pravcu…

Malo po malo, raspršio se taj hermetizam Pule, koji je bio prisutan tijekom devedesetih, to je baš bilo smiješno. Ali to je zapravo bila samo posljedica festivala onakvog kakav je bio u bivšoj Jugoslaviji. On je bio slavan isto po nekoj hermetičnoj crti, gdje je dominirala domaća kinematografija, i gdje su dolazili samo neki strani gosti. To je obrazac koji u današnjem svijetu ne funkcionira. Pula ima sreću da se pomalo razvija i da sada, kada neki festivali u regiji krenu lagano slabiti, što se već i trenutno osjeća, da ona tu stvar zna i može iskoristiti. Lijepo je otvoriti novi film u Areni, jer je u njoj jako puno ljudi. Kada pričam negdje vani po festivalima da mi je na premijeri filma »Kino Lika« bilo pet tisuća ljudi u publici, to ljudima zvuči nevjerojatno.

Površnost  kao obrazac života

Mislite li da je danas, na neki način, sve postalo dizajn, da se je dizajn prelio i u mnoge umjetnosti i uzeo prevagu, možda često i u filmu? Bojite li se vi kao stvaratelj površnosti?

– Ja si to ne želim dozvoliti, cilj mi je, što god da radim u svom poslu, a prije nego krenem u realizaciju, doći što dublje, do neke najiskrenije točke. Mislim da je jako opasno u bilo kojoj vrsti umjetnosti, pa i u dizajnu, voditi se površnim kodovima. Baš dizajn to može jako lagano zamaskirati, da izvana tako ne izgleda, i to je ustvari jako opasno, jer se uglavnom svaka vrst površnosti lako vidi. Međutim, ako je površnost sveprisutna, onda se ona jednostavno dotiče svih i svakoga, nitko joj ne može pobjeći. U današnje doba postoji medijski pakt da se površnost sugerira kao obrazac života, i većina će se ljudi, pogotovo mladih tome prepustiti, međutim uvijek ima, i među mladima, onih koji traže dublje.

  Filmom »Ćaća« pokazujete laž, neiskrenost u ljudskim odnosima, i to u odnosima koji bi trebali biti najprisniji, gdje bi trebalo postojati najveće uzajamno pouzdanje… Jesu li takvi odnosi, u suštini amoralni, na neki način alegorija društva?

  – Vjerojatno da, iako ne na namjernoj, svjesnoj razini. Ono u čemu bi čovjek trebao imati nekakvu baznu čistoću, mislim na najbliže rodbinske, obiteljske odnose, deformirano je, samim time se onda i sve drugo deformira. Kada je baza deformirana, nije neobično očekivati da će se onda sve, nekakvim domino efektom srušiti, i širiti na širi aspekt. Imamo primjer svećenika, koji bi trebali biti ljudima nekakva motivacija, jer imaju široko povjerenje ljudi, pa i oni odlaze u devijacije. U tom smislu onda nije neobično da će i njihova »publika«, religiozni ljudi, postupati po sličnim obrascima. Tako imamo zapovijed »ne ukradi«, a konkretno u našoj državi krađa je gotovo legalna stvar.

  Je li scenarij za film »Ćaća« stigao iz nekih vaših promatranja prisnih ljudskih odnosa, jeste li kroz vlastito iskustvo došli do toga da su ti odnosi lažni iznutra?

  – Krenuo sam od ideje težnje za ujedinjenjem obitelji, to je bila prva rečenica scenarija, nešto u smislu »kćer traži oca koji je nestao«. Na to su počele dolaziti druge stvari. Kada pogledam, zapravo mi je obitelj nekakvo stalno ishodište filmova, postoji nekakva konstanta. Obitelj kao bazni obrazac društva. Kada je to poljuljano, onda sve dolazi u pitanje. Želja mi je bila na jednom malom prostoru prikazati nešto što je najvažnije u životima ljudi kojima se to događa. Želio sam i kamerom, i glazbom, i svim mogućim drugim filmskim obrascima pokazati da je to njihova apokalipsa.

  I u ovom, i u prijašnjim filmovima, recimo u filmu »Majka asfalta« i »Kino Lika«, pokazujete da su nedostatak komunikacije i potpuno odsustvo pokazivanja i razmjene pozitivnih emocija među ljudima, poput ljubavi i nježnosti, uzrok ljudskih tragedija.

Pandorina kutija

Čini se da dosta promatrate i analizirate, pogotovo naše društvo i sadašnji trenutak…

  – Postoji neki filmski komunikacijski ključ sa ljudima, da prepoznaju te motive. Pitanje je samo koliko se publika želi, s time što im se filmom pokazuje, suočiti. Uvijek kažem da je film ogledalo, nas samih, svega oko nas… Mislim da je bitno pronaći neki ključ, po kojem ljudi prepoznaju kodove iz onoga svakodnevnoga. Napraviti film koji se suočava sa životom, ne da bježi od njega. Film je sigurno najmoćniji oblik kulture i umjetnosti danas, zato mislim da je važno to iskoristiti, ljude, koliko se to može, pomaknuti ka nekom dobru, barem nekolicinu njih. Neka se samo zapitaju, neka promišljaju, neka ne šute.

   Ako je film ogledalo društva, onda film »Ćaća« ne daje njegovu nimalo ugodnu sliku.

  – Da. Samo ja bih, što se tiče ovoga filma, volio uvijek staviti naglasak na izolirani slučaj, prema kojemu se mogu čitati kodovi, nego li to tumačiti kao jasnu kritiku društva. Iako je jako puno, konkretno u našem društvu, takvih »izoliranih slučajeva«, kao da se u tom pogledu nešto zaista zahuktalo u Hrvatskoj. Uvijek je život luđi od filma, to je uvijek tako…

  Čini se da se i na razini kolektivnog podsvjesnog jako puno trenutno događa u našem društvu. Vi, za film »Ćaća«, naglašavate taj element podsvjesnoga.

Nadilaženje roditelja

Junaci vaših filmova su mladi ljudi srednjih godina, koji kao da ne znaju kako odrasti, kako preuzeti odgovornost za život. Jedino što znaju vezano uz taj problem jest da ne žele biti poput svojih roditelja. Međutim, kao da su zapeli, ne znaju kamo ići dalje…

  – Da, oni taj problem ne znaju nadići. Mislim da im čak vrijeme prolazi u tome htijenju nadilaženja roditelja, da bi u jednom trenu shvatili da su isti poput njih. Oni zapravo funkcioniraju po istim obrascima, samo u drugom izvanjskom dizajnu. To izvana nekakav je obrambeni mehanizam naspram onoga što je duboko zatomljeno unutar tih, izvana suvremenih ljudi. Mislim da rijetkima uspijeva uzdići se iznad toga. Iako, mislim da nema ništa loše u tome da se shvati da nema ničeg ružnog u suočavanju s onime što jesu njihovi roditelji. To bi se, prije svega, trebalo prihvatiti, da bi se moglo nadići. Tu je isto prisutna ta priča o ogledalu, jer se jako puno ljudi zapravo nije spremno pogledati u ogledalo. Mislim da je to prisutno na generacijskom nivou, nešto kao vrst sindroma generacije. Nije često samo krivica na tim ljudima, tu se opet bježi od te obiteljske baze, ljude se izvana posvuda usmjerava na to da se ne suoče. Čini mi se da je upravo suočavanje iznimno važno, međutim, jako puno se bježi od toga.

   Jesu li po vašem mišljenju seksualni promiskuitet i oslanjanje na alkohol i opijate jedina sredstva za opiranje, ili, preciznije, bijeg, od patrijarhalnih, konzervativnih obrazaca?

Potreba za izražavanjem

Jako puno radite, svake godine novi igrani film, novi kratki filmovi, kazališnu predstavu ste nedavno radili, prema knjizi Damira Karakaša, u Rijeci…

  – Tako se nekako poklopilo, posljednjih godinu dana sam zaista puno radio. Stalno su mi se vrtjele neke ideje, i onda je krenulo i s realizacijama. U svakom slučaju nije mi problem realizirati ideje koje su se dugo vremena promišljale, ali možda je malo fizički teže sve to stići. U svakom slučaju, jako puno stvari ima za snimati…

   To znači da ste vi sada na vrhuncu nekih svojih kreativnih snaga…

  – Ja uvijek kažem – daj bože vremena. Mislim da je vrhunac da se ide dalje, da se ide ka nečemu, da se uvijek napravi korak naprijed, da se što je moguće više napreduje. Za milimetar, ili za metar, to je manje važno, ali da se ide dalje, da se ne stagnira.

   I kod nekih drugih mlađih redatelja može se primijetiti želja da se neprestano radi, da se stvara nove filmove. Kao da je na neki način latentno prisutan strah od zaustavljanja. Je li to strah od toga da će se, ako se zaustaviti, ispasti iz sustava potpora, žiriranja, sudjelovanja na festivalima, da će vas svi zaboraviti, ili je nešto drugo u pitanju?

Nepopravljivi optimist

Puno nagrada, puno festivala, puno filmova, to je sve prisutno u vašoj biografiji…Što autor poput vas misli, postoje li danas filmski umjetnici koji ostavljaju dublje tragove, kao što su to nekada bili Antonioni, Bergman…

  – Puno starih autora, kao što su bili Bresson ili Tarkovski postavili su neke standarde umjetničke visine u filmu. Mislim da je bitna stvar današnjice što su se otvorila vrata svim kinematografijama, ne samo onim poznatim. Danas zaista nije bitno, niti na jednom filmskom festivalu u svijetu, gledate li albanski, kazahstanski ili francuski film. Ljudi su se, po tome pitanju, otvorili. Ono što je dobro je da se lijepi filmovi snimaju posvuda, užasno bitni filmovi, koji analiziraju današnje društvo. Jedino je šteta što nama to nekakav dominantni, površni medijski kod, zataškava. Bez obzira na to što su predviđali i govorili o filmu da gubi snagu s novim medijima, mislim da to nije slučaj. I mnoge druge grane umjetnosti koje su, kao, bile pred smrti, kao slikarstvo ili kazalište, uvijek pronađu put kako da se vrate.

   Kako se vi kao umjetnik osjećate spram današnjeg čovjeka i njegovih perspektiva? Gledajući po posljednjem filmu, ne bi s moglo reći da ste osobiti optimist.

  – Ja sam nepopravljivi optimist, štoviše, ali nikada ne vjerujem ljudskoj prirodi. Vjerujem ljudima, ali ne i ljudskoj prirodi, jer mislim da je ona dirigirana s milijun utjecaja, vanjskih, unutarnjih i da ima svojih deformacija, oduvijek. Ali u nekakav ljudski duh, onaj generalni ljudski duh, vjerujem. Bez obzira na sve, mislim da će se morati krenuti u nekom novom smjeru u pogledu ljudskih postupaka. Možda stvarno materijalni svijet u jednom trenutku prijeđe sam preko sebe. Možda stvarno dođe do kraja. Ja se uvijek zapitam zašto ljudi reagiraju samo kada dođe do generalnog problema, generalne panike? Zašto to nije svakodnevno? Zašto smo suosjećajni tek kada se dogodi potres, poplava ili nekakav rat? Zašto tek onda čovjek nastupa kao čovjek? Zašto je komocija uvijek ispred humanog djelovanja? Ljudi tim povijesnim akcijama također na neki način bježe od svoje jezgre. Jer svaki čovjek zna, negdje duboko u sebi, da bez pozitivnog djelovanja prema okolini ne može on sam egzistirati. Tu ide ta nekakva crta optimizma, po meni, ali, da bi se došlo do nje, treba maknuti puno naslaga sala koje se u međuvremenu nataložilo.