Riječko sklonište s po 30 posto financiraju Grad Rijeka i Ministarstvo obitelji, a PGŽ već dvije godine za sklonište daje samo simboličnu svotu. U drugim krajevima Hrvatske, izuzev Istre, još je gore, analizira Danijel Antunović, predsjednik riječke udruge UZOR
Financijski problemi riječkog Skloništa za žrtve obiteljskog nasilja odražavaju probleme gotovo svih takvih skloništa u našoj zemlji. Ukratko: ne postoji sustavno, koordinirano i dovoljno financiranje toga rada.
– Imamo primjere kad je sustav funkcionirao savršeno u rješavanju problema žena žrtava nasilja, od rastave braka na dalje. A isto tako imamo primjer žene koja je u isto vrijeme u istom skloništu, kad i žena čija se rastava rješavala brzo, a koja prvo ročište za rastavu ima tek za šest mjeseci. Kad su i djeca u igri, problemi su još veći. Dosta je prava upitno zbog sporog rada sudstva, a ovi bi postupci po definiciji trebali biti biti hitni postupci, kaže psihologinja Duška Car Drljača.
Uz taj problem na nekim sudovima, u obje riječke ustanove koje skrbe o ženama i djeci žrtvama nasilnih muževa i očeva, među najvećim problemima tih žena izdvajaju teško zapošljavanje.
– Nezaposlenost ili vrlo teško pronalaženje posla, znači i vrlo teško osamostaljivanje. Ne uvijek, ali često su žene suočene i sa sporošću sudskih postupaka. U brakorazvodnoj parnici rješavaju se skrbništvo, uzdržavanje i rastava braka, a imovinsko-pravni odnosi rješavaju se nakon rastave tako da i nakon rastave žena to još uvijek nema riješeno. To je najveći problem, jer je žena i nakon rastave doslovno beskućnik – žena zapravo ne kreće od nule, nego od ispod nule, kaže Marina Kocijan, socijalna radnica u Domu »Sv. Ana«.
– Prije par mjeseci osnovana je koordinacija sedam autonomnih ženskih skloništa koja imaju licencu i ugovore s Ministarstvom obitelji koje je propisalo kriterije rada skloništa i njihovih savjetovališta. Zbog nedovoljnog financiranja skloništa ove je godine pokrenuta kampanja koja bi mogla dovesti do usvajanja zakona o financiranju skloništa. Nadamo se hitnom postupku koji je u tijeku u Saboru tako da se od iduće godine zna čija je politička i financijska odgovornost da se osigura i ovaj servis građanima. No ove godine novaca nedostaje. Izgovor je financijska kriza, međutim poznato je da se novci troše na što-šta te to nije razlog zbog kojeg se na razini Hrvatske ne može godišnje naći 7,5 milijuna kuna za financiranje svih sedam skloništa. Naime, prosječni proračun jednog skloništa manji je od milijun kuna i očito za to sada nedostaje političke volje, tako će sažeto o problemu financiranja skloništa za žrtve obiteljskog nasilja Danijel Antunović, predsjednik riječke udruge UZOR u sklopu koje riječko sklonište i njegovo savjetovalište djeluju.
Zapinju informacije
Riječko sklonište za žrtve obiteljskog nasilja otvoreno je 2007. godine i do lani je djelovalo isključivo uz financijsku potporu Grada Rijeke. Prošle godine se u njegovo financiranje uključilo Ministarstvo obitelji i u znatno manjoj mjeri Primorsko-goranska županija. Prema riječima Antunovića, Ministarstvo obitelji u financiranju riječkog skloništa participira s oko 30 posto njegovih financijskih potreba, koliko je i dogovoreno, dok bi ostatak – riječkom skloništu, a i svima drugima – trebali financirati gradovi ili općine te županije, svaki sa po 30 posto.
– Neke županije i gradovi to rade, negdje skloništa sufinanciraju samo gradovi, negdje samo županije, a za većinu skloništa, i gradovi i županije izdvajaju samo simbolična sredstva. Samo u Istri, županija te gradovi Poreč i Pula osiguravaju dovoljno sredstava i tamo u suradnji s Ministarstvom sve funkcionira jako dobro. Riječko sklonište od lani s po 30 posto financiraju Grad Rijeka i Ministarstvo obitelji, a istovremeno PGŽ već dvije godine za sklonište daje samo simboličnu svotu – deset puta manju nego što je to od strane županije potrebno i dogovoreno. U drugim krajevima Hrvatske još je gore, analizira Antunović.
Konkretno, financijske potrebe riječkog skloništa – da bi ono moglo raditi i godinu dana preživjeti – iznose 673 tisuće kuna. U tu su sumu uključeni svi troškovi stručnog rada, sve režije skloništa smještenog na oko 100 metara kvadratnih, prehrana i higijenske potrepštine svih njegovih korisnika, ukratko sve što je potrebno za smještaj žrtava nasilja i za svu, pa i stručnu skrb o njima. Prema riječima Antunovića PGŽ je osigurala 25 tisuća kuna, a i ta simbolična županijska svota, namijenjena je za funkcioniranje svih programa udruge UZOR, a ne samo za sklonište. PGŽ je s tom temom upoznata, no »imamo dojam da negdje u PGŽ informacije zapinju«, konstatira Antunović.
Privremeni dom
U Hrvatskoj postoje dva paralelna sustava skrbi o ženama i djeci žrtvama obiteljskog nasilja. Jedan, kažu u UZOR-u, vodi Ministarstvo obitelji s kojim ugovore ima sedam skloništa koje vode udruge civilnog društva, a drugi sustav je mreža domova pri Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi. I ti potonji domovi su u potpuno drukčijem sustavu financiranja utemeljenom na svojevrsnoj glavarini.
Prema riječima ravnateljice riječkog Caritasovog Doma za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja »Sv. Ana« s. Suzane Samardžić, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi rad ovih domova financira plaćanjem po smještenom korisniku – 3.200 kuna mjesečno. Isto tako, prema njezinim riječima, tim sredstvima ovi domovi uspiju pokriti tek 60 posto svojih troškova i potreba. A potrebe i troškovi isti su i skloništima i domovima: podmiruju se sve režije, od tih se novaca prehranjuje i odijeva žene i djecu žrtve nasilja, održavaju se prostori, isplaćuju plaće zaposlenima, honorari vanjskim suradnicima.
Riječko sklonište malog je kapaciteta: može ukupno primiti 10 osoba i od njegova otvaranja do danas u njemu boravilo 99 korisnika, 45 žena i 56 njihove djece. Prema riječima psihologinje ovog skloništa Duške Car Drljača ono uspije realizirati samo jednu trećinu postavljenih mu zahtjeva – ove godine od 21 zahtjeva za smještaj, realizirano je samo šest. S druge strane, »Dom Sv. Ana« djeluje 18 godina, od toga 15 godina kao dom za žrtve obiteljskog nasilja. Do konca prošle godine »Sv. Ana« je bila privremeni dom za 1.586 žena i djece žrtava nasilja u obitelji. Lani je u njemu boravilo 60 korisnika, a u prvih pet mjeseci ove godine također već 60 žena i djece, od kojih je 30 »novosmještenih«. I ovaj dom – kapaciteta 30, odnosno 36 mjesta – ima jako puno zahtjeva za smještaj i pod svoj krov prima žene i djecu iz svih krajeva Hrvatske. Dom je u tzv. mreži domova, a u više od desetljeće i pol rada, stalno se trudi povećati svoj standard iznutra, obogaćujući svoj rad novim sadržajima za korisnike, a jednako se tako trudi i prema van. Primjerice, redovito nastoji da se žene koje to žele doškoluju ili prekvalificiraju, u čemu ima i financijske potpore lokalne zajednice. Jedna od posljednjih, pokazalo se potrebnih novina, ovog doma jest angažiranje kao stručnog suradnika specijaliste psihijatra.
Teški slučajevi
– Slučajevi su teški, neki toliko bi zahtijevali aktivno dežurstvo stručne osobe puna 24 sata. Sve više žena želi kvalifikaciju ili prekvalifikaciju i tu bismo trebali bolju financijsku potporu. Žene žele samostalnu budućnost, što znači da žele posao, ekonomsku sigurnost i nezavisnost. Ima divnih primjera njihove požrtvovnosti i upornosti. Tu kvalifikaciju ili prekvalifikaciju završavaju u roku, i prije roka, i po dvije godine u jednoj, spremne su prekvalificirati se za zanimanja koja se sada na tržištu rada traže, kaže ravnateljica Samardžić.
I u riječkom skloništu i u Domu »Sv. Ana« pitamo o tome što se događa sa ženama i djecom žrtava nasilja kada, nakon šest ili više mjeseci, iz doma ili skloništa odu? Odgovor je po prilici isti: oko trećina žena vraća se partneru, a ostale se osamostale, zaposle se i žive u podstanarstvu ili se vraćaju svojoj primarnoj obitelji i žive kod roditelja, braće i sestara, uglavnom kod rodbine.
– Nakon skloništa 43 posto žena se osamostalilo i sa svojom djecom odlaze u svoje novo kućanstvo, što je velik uspjeh s obzirom na to da je većina žena koje dolaze u sklonište nezaposlena. To znači da se u tih šest mjeseci žena uspjela zaposliti i osamostaliti. Njih 33 posto ih se smjeste kod članova svoje uže obitelji i to najčešće iz razloga jer se nisu uspjele zaposliti ili nisu uspjele naći podstanarski stan ili im je podstanarstvo preskupo. Iz našeg skloništa se 24 posto žena vratilo partneru, a u tom postotku puno je onih koje u skloništu ostaju jako kratko i ne razriješe same sa sobom. Dio ih se vrati partneru koji je u međuvremenu prošao psihosocijalni tretman za počinitelje nasilja ili je još u tretman uključen, što znači da je nasilje zaustavljeno i da se žena vraća u partnersku vezu, a ne u vezu s nasiljem, kaže Car Drljača.
Bez kontakta
Primjećuje također da mnoge od zlostavljanih žena nemaju dovoljne socijalne kontakte i nemaju razvijenu socijalnu mrežu podrške. Iako je svaki slučaj vrlo individualan, ponavlja da uz obiteljsko nasilje često ide i izolacija žena, bilo samovoljna, bilo pod prisilom partnera, tako da zlostavljane žene često nemaju ni prijatelja ni bliske rodbine – i tim više im je teško započeti samostalan život.
– Jedno istraživanje iz 2010. kaže da su žene koje su koristile usluge skloništa i savjetovališta dvije godine nakon toga redovito ekonomski u boljoj poziciji te da su psihički i emocionalno stabilnije nego što su bile kad su pomoć tražile. Pomoć je dugoročno očigledna, mada žene same kad zatraže pomoć ne vjeruju da će tako biti. Pokazalo se: redovito im bude bolje, analizira Antunović.
