Mlađi se toga neće ni sjetiti, stariji su vjerojatno već zaboravili, slučajno ili namjerno, ali u jugoslavenska socijalistička vremena postojala je sportska institucija koja se zvala »turnir republika i pokrajina«.

To su bila tipična sportsko-politička nadmetanja za promoviranje »bratstva/jedinstva«, ali i za razvoj kompetitivnosti među sastavnim dijelovima bivše nam domovine. Koliko se sjećam, a sjećanja su mi već pomalo izblijedila zbog otežanog dotoka kisika u mozak, na taj se način družilo i natjecalo isključivo u mladim dobnim kategorijama.

 U današnja vremena svaki turnir za mlađe dobne kategorije, barem u košarci, znači i pojavljivanje NBA skauta i menadžera koji će svoje notese pažljivo bilježiti imena na koja valja obratiti posebnu pozornost, ali nekada nije bilo tako, a ne… Nekada su klinci gledali da se »pohrvaju« s lokalnim curicama, i da »poznaju svoju domovinu kako bi je voljeli«, tog se slogana vjerojatno svi sjećaju, i danas je u upotrebi (ali na nešto manjem teritoriju), a ne da trasiraju put prema tisućama, stotinama tisuća ili milijunima eura.

A stariji, dobro nam poznata kategorija »funkcionera«, gledala je dobro se najesti i napiti, uz obavezno cjelonoćno mlaćenje prazne slame, u tih nekoliko dana, s tog se aspekta malo što promijenilo.

Mi klinci u Titovom Velesu 

 

Jedan od tih turnira osobno mi je direktno promijenio kasniji život. Mi klinci od šesnaest-sedamnaest godina nismo imali u džepovima ništa drugo osim skromnog džeparca koji su nam roditelji dali kako bismo preživjeli tamo negdje daleko, a u ovom se konkretnom slučaju radilo o bratskom Titovom Velesu, koji je danas samo Veles, grad u dalekoj Makedoniji, i posljednjeg smo dana istresli svu tu siću iz džepova i odlučili smo malo popiti.

U dućanu smo nakupovali svu silu popularnih »unučića«, od ruma za kuhanje preko votke koja se proizvodi u istim pogonima kao i antifriz, do… više ni sam ne znam čega. Tada to nisam znao, ali sam ubrzo saznao i naučio za sve vijeke – miješanje tih otrova izaziva teško pijanstvo s tragičnim posljedicama. Uz standardna povraćanja za sve koji su u tome sudjelovali, bilo je te večeri i tragikomičnih scena.

Jedan je suigrač, koji je bio posebno osjetljiv na visinu svog odraza, uporno skakao do stropa kako bi nam demonstrirao letačke sposobnosti, i onda bi ostajao ležati na podu, a mi bismo ga uvijek nanovo nosili u krevet, da bi se on ponovo iz kreveta nekako izvukao i ponovo skakao do stropa i ostajao ležati po hodnicima. Taj je momak iz Splita; puno godina kasnije sreo sam ga u Zagrebu, na jednoj utakmici, i kazao mi je da »radi u Zagrebu, ali živi u Splitu«. Molim? »Pa preko tjedna sam u Zagrebu, ali vikendom odem u Split i na taj način živim u Splitu«. Okrenuo sam se i otišao, što mi je drugo preostalo. Inače je čovjek inženjer, intelektualac, nisam imao argumenata u toj diskusiji.

A drugog smo tadašnjeg suigrača ujutro budili doslovce iz mrtvih, nije odgovarao na lupanje po vratima sobe, pa smo morali provaliti i našli ga kao gotovo beživotno truplo u krevetu, obrazac iz horor-filmova. Danas je odličan i uvaženi košarkaški trener. Ja, pak, nikad nakon toga nisam okusio žestoki alkohol, za mene nema ni viskija, ni rakije, ni tekile, ni gina, ni pelina, ni apsinta, ničeg žestokog, najdalje odem do votke-juicea, i to tražeći cijeli juice u velikoj čaši. Zbog C vitamina.