Bez obzira na to vjerovali mi da je »Catfish« stvarnost ili fikcija, postoji jedna nedvojbena istina – ono što osjećamo kad smo zaljubljeni prokleto je stvarno
Nemojte nikom dozvoliti da vam kaže o čemu se radi. To je slogan koji je producent suludog doksa »Catfish« u režiji Ariela Schulmana i Henryja Joosta koristio tijekom marketinške kampanje, kako bi svemu dao prizvuk misterije. Nakon što je premijerno prikazan na ovogodišnjem Sundanceu, film se prometnuo u prvorazrednu festivalsku senzaciju, iako je već dostupan »online«. A Morgan Spurlock nazvao ga je »najboljim lažnim dokumentarcem ikad snimljenim«. No, je li doista riječ o lažnom doksu? Jesmo li doista bili prevareni? U eri u kojoj realnost postaje čudnija od fikcije, tako i spona koja razdvaja istinu od laži postaje sve tanja i nevidljivija.
Ono što u »Catfishu « naizgled započinje kao moralizatorska farsa o opasnostima koje vrebaju na Facebooku, pretvara se u završnici u nešto krajnje poetsko.
Zato je dio kritičara pokušao žanrovski svesti Schulmanov film na sintagmu »reality trilera« s obzirom na njegovu manipulativnu notu koja priziva »reality TV« mehanizme.Uostalom, sjetimo se filma »Nekoć braća« nedavno prikazanog na RTL-u. Riječ je o doksu u kojem je situacija stvarna, ali su emocije njegova aktera na neki način »fake«, kao što je zapravo lažno i njegovo finalno putovanje u Zagreb. U »Catfishu« je situacija obratna. On možda jest lažan. A možda i nije. Ali zato su njegove emocije prokleto stvarne.
Ono što u »Catfishu « naizgled započinje kao moralizatorska farsa o opasnostima koje vrebaju na Facebooku, pretvara se u završnici u nešto krajnje poetsko. A možda je i ta »poezija« tek autorov pokušaj da nas odvede na tanak led.
Priča započinje u prosincu 2007. kad je režiserov brat Nev primio paket u kojem je bio njegov naslikani portret. Pošiljatelj je bio iz gradića Ishpeming na obali jezera Michigan. A portret je prema njegovoj fotografiji izradila djevojčica potpisana kao Abby. Nev i Abby počinju se družiti putem Facebooka, dok se u njihovu virtualnu prepisku uključuje i njena polusestra Megan, inače talentirana glazbenica. Nev ubrzo biva uvučen u njihov ambivalentni svijet, kad postaje evidentno da mu novi prijatelji nisu samo nabildali artistički ego, već i libido. Pružili su mu dakle sve što svaki umjetnik narcis koji drži do sebe voli: pažnju, laskanje, prihvaćanje i povjerenje. A on je pružio Abby i njenoj obitelji šansu da postanu »netko« i da njihov umjetnički rad bude priznat. Tražili su dakle famoznih 15 minuta slave, što u eri Big Brothera nije nimalo neobično.
Nevjerojatni šok
No, kako su Meganine erotizirane poruke počele rabiti sve suptilniju retoriku u maniri vruće linije, tako Nev počinje sumnjati u njihovu istinitost, te kreće s bratom i njegovim asistentom naoružanim (skrivenom) subjektivnom kamerom u potragu za svojim prijateljima s mreže, e da bi otkrio jesu li oni doista stvarne osobe ili su se poslužili tuđim identitetima.
U potrebi da postanemo netko drugi, ljepši i slavniji, možemo ukrasti sve, od profila do tuđeg identiteta
Tada »Catfish« poprima karakter punokrvnog i dozlaboga napetog trilera. A tijekom istrage Nev koristi one iste tehnologije na kojima su počivali njegovi odnosi, od neizostavnog Facebooka do You Tubea, Google Mapsa i Gchata. One trebaju Schulmanu da predstavi aktere, odredi njihove lokacije i ekspoziciju priče.
Ubrzo slijedi nevjerojatni šok. Nev će na pragu Abbyne michiganske kuće ugledati pretilu domaćicu Angelu koja živi s mužem Vinceom i dvojicom mentalno hendikepiranih sinova. Abby je doista njena kćer koja se zatvorila u svoj ružičasti svijet, samo što portreti nisu njeni već ih je izradila majka. A Megan je lažno ime kojim se majka koristila tijekom chatanja i dopisivanja s Nevom, preuzevši identitet manekenke Aimee Gonzalez iz Vancouvera. U potrebi da postanemo netko drugi, ljepši i slavniji, možemo ukrasti sve, od profila do tuđeg identiteta. Ali Nev ne osuđuje Angeline postupke. U sekvenci u kojoj ona izrađuje posljednji Nevov portret uživo, u njenoj ispovijesti ima nečeg djetinjastog (»Osjećam se ružno zbog svega što sam učinila. Ovo je najteža slika koju sam napravila«, kaže Angela).
Najveći paradoks
Facebook ovdje postaje prostor na kojem nevjerojatno usamljeni ljudi očajnički pokušavaju jednim klikom i uz malo mašte učiniti sve da bi postali sretniji i pronašli srodnu dušu uz koju barem na trenutak neće biti sami.
Facebook ovdje postaje prostor na kojem nevjerojatno usamljeni ljudi očajnički pokušavaju jednim klikom i uz malo mašte učiniti sve da bi postali sretniji
Zato pokušavamo vjerovati da je Nevova reakcija tada bila iskrena. Zato autoru treba Vinceova priča koja razotkriva metaforički kontekst filmskog naziva (kad su trgovci uvozili bakalare iz Aljaske u Kinu ubacili su i ponekog soma da ne budu usamljeni).
Strategija koju koriste autori puno duguju Andrewu Jareckom (»Capturing the Friedmans«) koji je naveden kao izvršni producent »Catfisha«, jer je i ovdje riječ o komadu koji započinje kao jedna vrsta filma, da bi se ubrzo pretvorio u neku drugu vrstu. No, sada dolazimo do najvećeg paradoksa. Iako odjavna špica navodi što se kasnije zbivalo s akterima doksa, kad saznajemo da su se Nev i Angela nastavili družiti putem Facebooka, počinje nas kopkati crv sumnje. Što ako Angela i njena obitelj nisu stvarni već izmišljeni likovi/glumci? Što ako je sve što smo gledali bilo odglumljeno? Što ako Angela nije Angela već neka anonimna glumica? Bez obzira na to vjerovali mi da je »Catfish« stvarnost ili fikcija, postoji jedna nedvojbena istina – ono što osjećamo kad smo zaljubljeni prokleto je stvarno.
