Pa nekako razmišljam, možda ta ideja o povratku u politiku i nije tako loša. Mislio sam da se Tajči nikad neće vratiti. Ali ona se vraća, i to mi se čini nekako… pozitivno
Dražena Budišu veselile su male stvari. Otkako se povukao iz politike, strastveno se predao hobijima za koje je prije teško nalazio vremena: nožićem je od komada hrastovine dubio čaplje i fazane s hrvatskim grbom na krilu; ili od dogorjelih šibica izrađivao Banske dvore, Markovu crkvu i čitav Gornji grad.
Otkako se povukao iz politike, strastveno se predao hobijima za koje je prije teško nalazio vremena
Supruga je dio tih maketa odnijela na selo, u vikendicu, jer su zakrčile skoro čitav stan. Ondje je, u vikendici, Dražen najviše i boravio: za sunčanih popodneva žustro bi se svukao u gaćice i s motikom zašao u polje, okačio o stablo mali tranzistor na baterije pa plijevio i kopao, a glava mu je kao rudlava lopta povremeno iskakivala između redova loze.
– Nu našega Budišu, hoće se zapalit kao Jan Palach! Morti ga muče jadi naše majčice Hrvatske koja bez njega pati – znatiželjno je iz svoje kleti povirivao susjed Štjef, alarmiran debelim oblacima dima što su se uzdizali iz stijega korova što bi ga Dražen palio nakon cjelodnevnog teškog fizičkog rada u polju.
Štjef je bio iskreni obožavatelj bivšeg političara. Svako malo je navraćao i nagovarao ga da opet zatakne za košulju ono naliv pero koje mu je sedamdesetprve poklonila Savka i vrati se na Gornji grad, gdje bi njegova politička prosudba i odlučnost bila ravna iskupljenju okaljane države.
I ja sam svoju političku karijeru okačio o klin, baš kao junak »Nepomirljivih« – zamislio se Budiša
– Gledal sam »Nepomirljive« sa ženom, i, vjerujte, suza mi je potekla niz obraz kad je Clint Eastwood gonjao one pajceke po blatu. Jedan takav prvoklasni revolveraš, pa da svinje gonja… Moja žena je rekla, pogleč, ovaj je gospon baš kak i naš sused Budiša, okačil revolver o čavel i sad melja po blatu… – govorio je Štjef, otpijajući gemišt na Draženovu trijemu.
– Da, može se tako reći. I ja sam svoju političku karijeru okačio o klin, baš kao junak »Nepomirljivih« – zamislio se Budiša pa pokupio s poda žigicu što ju je Štjef frknuo nakon što je pripalio cigaretu.
Trebat će mu za stražarsku kućicu pred Saborom, za novu maketu na kojoj je počeo raditi.
Veliki come-back
Nije Štjef bio jedini koji je vjerovao da bi se Dražen Budiša trebao vratiti politici i da baš on može pomoći domovini, izjedenoj korupcijom kao crvljiva repa koju je, evo, baš iskopao iz svoga povrtnjaka.
»A sad, evo, opet, nova zora rudi / posli dugih lita Budiša se budiiii…«, pjevali su uglas njegovi stari drugovi.
Nedavno su mu, za imendan, bivši kolege iz stranke priredili pravo iznenađenje posjetivši ga u vikendici – došli su da ga uvjere da se vrati i zajedno mu otpjevali omiljenu pjesmu, onu njegova imenjaka, Dražena Žanka. »A sad, evo, opet, nova zora rudi / posli dugih lita Budiša se budiiii…«, pjevali su uglas njegovi stari drugovi. Dirnut, pridružio im se na refrenu: »Varaju se i ne misle tako, što se krvlju brani, ne pušta se lako«. Štjef i njegova žena virili su znatiželjno iz svoje kleti.
– Mislim da je pravi trenutak za tvoj veliki come-back. Ovi klinci na prosvjedima su kao bezglave muhe, nemaju koncept, ne znaju artikulirati svoje stavove. »Treba im vođa, opinion-maker, da ih povede dok se sve ne raspline«, nagovarala ga je Đurđa Adlešić. Zbunjivale su ga te engleske fraze koje je koristila, a nije mu se sviđalo ni to što je za njegove drvene čaplje rekla da su domoljubni kič.
– Kakvi prosvjedi? – pitao je Dražen zbunjeno.
– Pa ovi u Zagrebu. Nemoj mi reć da ne znaš za prosvjede!? – čudila se Đurđa.
– Hja, ma ovdje je slab signal, otkako smo prešli na digitalnu televiziju, na ekranu su samo kričave kockice. A na tranzistoru hvatam samo Radio Martin, stanicu s dobrim starim zagorskim popevkama. Ništa drugo me i ne zanima, da ti budem iskren – slegne ramenima Dražen.
Adlešićka je zakolutala očima.
– Čuj, Draško, jel ti ovo sve organski uzgoj? – zanimalo je Čehoka, koji je i sam razmišljao o eko proizvodnji, ali su ga pokolebale vijesti o Mavrovićevu posrnuću.
– Je, je. Gnoj uzimam s jedne farme, tu iza ovog brega, kravlji i ovčji, jednom tjedno ga tovarim…
Dorica Nikolić je još jednom pokušala vratili razgovor na politički kolosijek, ali Budiša je samo nešto promrmljao o tome kako je revolver okačio o klin i nastavio s Čehokom raspredati o gnojivu. Uvidjevši da su uzalud dolazili, Dorica je rezigniralo otpuhnula guste šiške s obrva.
Povratak Tajči
Ono u čemu nisu uspjeli stari kolege, uspjela je Tatjana Matejaš – Tajči. Kad je na glazbenim vijestima Radio Martina čuo da se ta pjevačica zabavne glazbe vraća hrvatskoj publici, nakon što se u Americi odala vjeri i obitelji, Budiša si je zamalo motikom odsjekao nožni palac.
Ono u čemu nisu uspjeli stari kolege, uspjela je Tatjana Matejaš – Tajči.
– Kjarcu, rekao je, obrisao znoj s čela i pojačao radio.
Bilo bi pretjerano reći da se nekadašnji političar poistovjećivao s plavokosom pjevačicom, ali vijest o njezinu povratku probudila je u njemu nemir koji nije znao racionalno objasniti. Radio Martin prenio je i njezinu izjavu, milozvučnim je glasom rekla da se Hrvatskoj vraća jer joj je tako rekao dragi Bog, čula je njegov glas dok je bila na ondulaciji u jednom frizerskom salonu u Nevadi.
Iste je večeri Budiša nazvao Stipu Mesića, svog negdašnjeg rivala, s kojim je ipak, nakon onog izbornog poraza, ostao u jako dobrim odnosima. Volio je i cijenio tog kosmatog djedicu, a naklonost je bila uzajamna: kad je zbog nekoliko varljivih simptoma bezrazložno posumnjao da boluje od gušavosti, i zapao u depresiju, Mesić mu je poklonio devin papak što ga je dobio od Gadafija, za sreću.
– Reci brzo, gledam Big Brother, sad će nakon reklama pokazat Nemeša i Marijanu u krevetu – rekao je Mesić.
– Aha, ovaj… Ma nije ništa važno. Samo, čuo sam da se vraća Tajči.
Mislio sam, povratak u politiku nakon što sam, pogledajmo činjenicama u oči, neslavno dodirnuo dno, bio bi nalik na ponovno okupljanje Četiri Asa.
– Da?
– Pa nekako razmišljam, možda ta ideja o povratku u politiku i nije tako loša. Mislio sam da se Tajči nikad neće vratiti. Kao ni Štulić. Ali ona se vraća, i to mi se čini nekako… pozitivno, dostojanstveno. I iskreno. Sve nešto razmišljam, ako je čovjek iskren i s dobrim namjerama, nikad nije kasno. Što ti misliš?
– Naravno, naravno. Pa evo, uzmi Gadafija: ako je čovjek iskren i ima dobre namjere, dostojanstveni povratak je najsuvislija ideja!
– Hm, da. Ovo s Tajči me baš pokolebalo. Mislio sam, povratak u politiku nakon što sam, pogledajmo činjenicama u oči, neslavno dodirnuo dno, bio bi nalik na ponovno okupljanje Četiri Asa. Ali, možda to ne mora uvijek biti fijasko.
– Čuj, pa i Gadafi kad se vrati, to će biti, onako, skroz veličanstveno. Nije povratak uvijek loša stvar; jesi čitao onu Cesarićevu pjesmu?
– Ma pusti Gadafija sad – reče Dražen pomalo već iziritiran.
– Govore mi da bih mogao povesti prosvjede, da mladima treba vođa, koncept… Mislim, godinama sam se opirao čak i razmišljanju o tome, a sad, evo, više nisam siguran. Kao da počinjem osjećati da me država treba, da imam dug, moralni dug, prema ljudima koji su nezadovoljni…
– Tako si imao osjećaj i za gušu pa na kraju nije bilo ništa – podsjetio ga je Mesić.
– Joj, evo mi Marijane i Nemeša, moram ić. Ajde razmisli pa javi što si odlučio, ja te u svemu podržavam. Kao Gadafija…
Odluka je sazrela
Večer je bila pitoma i topla, a s polja se uzdizao vonj kravljeg izmeta.
Odluka je sazrela u njemu: sutra će zataknuti za rever ono Savkino nalivpero, gurnuti u džep odijela Gadafijev devin papak, za sreću, i krenuti put Zagreba
Budiša je sa Štjefom sjedio na trijemu vikendice. »Moj mali je opasan kada je mjesec mlad, moj mali je opasan kada krene u grad…«, pjevušio je Dražen. Bio je dobro raspoložen.
– Vi ko da ste se pomladili, sused. Malo vas je i sunce oprljilo od delanja u polju, sad izgledate baš onak kak na onom plakatu za predsjedničke izbore, samo vam kravata fali – reče Štjef i otpije.
Dražen se nasmije. Odluka je sazrela u njemu: sutra će zataknuti za rever ono Savkino nalivpero, gurnuti u džep odijela Gadafijev devin papak, za sreću, i krenuti put Zagreba. Baš kao Clint Eastwood u »Nepomirljivima«, kad je ono krenuo prema gradiću u kojem su prostitutke trebale njegovu pomoć.
